In Memoriam: Lou Reed (02.03.1942. – 27.10.2013.)

Lou Reed, čovjek koji je današnji rock zadužio ne samo nastupnim albumom Velvet Undergrounda već i ne svojevoljnim izborom lociranja među “očeve punka”, kao i nizom odličnih samostalnih radova, više nije na ovoj razini postojanja. Svejedno, kad idući put budete preslušavali omiljene glazbene sastave, stanite na trenutak i zapitajte se u kojoj mjeri djelo nadživjava autora. Nemoguće je ne naletjeti na natruhe Louovog poslanstva na ovom svijetu. Uistinu, mogli bi biti ugodno iznenađeni! Spomenimo mu to kad uskoro i mi dođemo do te vantjelesne razine – valjda će znati cjeniti”

 

Lewis Allan Reed rođen je 2. ožujka 1942. u bruklinškoj bolnici Beth El, a djetinjstvo je proveo nešto istočnije, u gradiću Freeportu, okrug Nassau. Odrastanje prožeto monotonijom uniformiranog njujorškog predgrađa i patrijarhalnom stegom srednjeklasne židovske obitelji ostavilo je traga na mladom Louu, a fragmenti tog ne baš sretnog razdoblja života donekle će naznačiti tematiku njegovih kasnijih tekstualnih zanimacija. Dane je provodio u dometu radio prijemnika, pokušavajući na derutnoj akustičnoj gitari ‘zahvatiti’ sazvučja glazbenika kojima se tada divio poput Little Richarda, Chucka Berryja i Elvisa Presleyja, iako (srećom, pogrešno) uvjeren kako nikada neće doseći njihove zvjezdane visine. U stvari, Lewis Reed je bio poprilično neambiciozan i depresivan teenager, a najsmionija su mu očekivanja dosezala tek do eventualno završenog koledža te uklapanja u stereotipni svijet zaposlenih. Napadnu jednoličnost sazrijevanja na Long Islandu ublažio je početničkim glazbenim pokušajima u anonimnim lokalnim sastavima čija će pozitivna nuspojava biti tada još neprimjetno ali neminovno usmjeravanje ka umjetničkim vodama.

Lou i ledena švapska kuja

Lou i ‘ledena švapska kuja’

Jedno od Lewisovih traumatičnih iskustava iz tih dana jest i posljedica razgovora s psihijatrom, koji je za njegovu latentnu homoseksualnost pronašao savršen lijek u vidu elektrošokova. Taj nimalo ugodan doživljaj naknadno je pretočen u pjesmu Kill Your Sons s albuma Sally Can’t Dance iz 1974. Pretpostavivši kako Lewis sebi nije dao previše poetske slobode, posljedice te ‘alternativne’ metode liječenja su se manifestirale u vidu gubitka volje za komunikacijom i potpunim manjkom koncentracije i zainteresiranosti za okolne događaje:

All your two-bit psychiatrists
are giving you electroshock
They said, they’d let you live at home with mom and dad
instead of mental hospitals
But every time you tried to read a book
you couldn’t get to page 17
‘Cause you forgot where you were
so you couldn’t even read.

Srećom, spomenuti događaj očito nije ostavio nekakve dublje i trajnije posljedice, tako da nakon završene više škole Lewis bez problema upisuje odsjeke za kreativno pisanje, film i novinarstvo na sveučilištu Syracuse, a barem će jedan od navedenih (književnost) kroz četiri godine biti okrunjen diplomom. Tijekom studentskih dana, zbivaju se još dva poprilično bitna događaja u životopisu našeg junaka. Prvi je prijateljstvo s renomiranim pjesnikom Delmore Schwartzom, kojemu je Lewis naknadno posvetio dvije skladbe iz svojeg opusa; European Son koja zatvara debitantski album Velvet Undergrounda, te My House s ostvarenja Blue Mask (1982.). Ova potonja sadrži znakovit stih My Dedalus to Your Bloom Was Such a Perfect Wit neovisno o pozivanju na već pomalo arhetipski Joyceov dualistički model nadopunjavanja sina i oca, učenika i učitelja, Schwartz je kao književni mentor odigrao ključnu ulogu u formiranju jednog  budućeg pisca. Ne treba zaboraviti kako je svih tih godina u Lewisu Reedu tinjao potencijalni glazbenik, a Delmoreovo je navođenje ka književnim vodama stoga zaslužno za stvaranje vjerojatno prvog rockera koji je glazbenu strukturu nadgradio složenijim izričajnim formama.

Drugi krucijalni događaj jest Lewisov angažman na lokalnoj sirakuškoj radio postaji WAER, u okviru koje je vodio noćnu glazbenu emisiju uglavnom posvećenu rythm’n’ bluesu i free jazzu – bio je to još jedan način spriječavanja književnog Lewisa Reeda u namjeri da poništi onog drugog, glazbenog. Kada se 1964. po diplomiranju vratio u New York već ga je pratio glas vrsnog poznavatelja aktualnih trendova poput rock and rolla i jazza, tako da se ubrzo zapošljava u kompaniji Pickwick Records kao studijski svirač te povremeni autor hitova za manje poznata imena u usponu.

glam rock iluzija

glam rock iluzija

Negdje u to vrijeme Lewis Allan Reed skraćuje svoje ime u danas već poznati nomonim Lou Reed, pod kojim snima poprilično zajebantski hitić The Ostrich (noj). Iako zamišljena kao parodija s ciljem ismijavanja aktualnih hitova s top lista, ova će skladba ubrzo postati katalizator jezgre sastava koji će još iste godine postati poznat kao Primitives, a početkom iduće, 1965., promijeniti ime u Velvet Underground. Kako tvrdi urbana legenda s Manhattana, upravo je neuobičajeni gitarski štim kojeg je Lou primijenio svirajući Ostricha privukao mladog Velšanina Johna Calea, glazbenog studenta koji je tada već surađivao s La Monte Youngom i Tonyjem Conradom u okviru njihovog eksperimentalnog projekta Dream Syndicate (ne miješati s losanđeleskim paisley underground sastavom iz ’80-ih!), poznatog i kao Theater of Eternal Music, koji se svojim neodadaističkim i minimalističkim pristupom uklapao u tada ekspandirajući intermedijalni pravac Fluxus. I tako John i Lou iznajmljuju stančić na Lower East Sideu te započinju s procesom kreiranja skladbi, potpomognutim impozantnim količinama alkohola i opijata.

Dovođenjem drugog gitarista Sterlinga Morrisona te Maureen Tucker, jedne od prvih bubnjarki u povijesti rocka, formira se ona klasična, moglo bi se kazati i antologijska jezgra Velveta. Ono što taj sastav izdvaja od hrpe drugih na njujorškoj sceni iz sredine šezdesetih jest specifična kohabitacija Reedove često provokativne poezije i iščašenog, poprilično bučnog i katkad aritmičnog gitarskog stila, te Caleovog eksperimentalnog pristupa koji cjelokupnoj zvučnoj slici daje finalnu patinu. Također, Maureen bježi od konvencionalnog građenja ritmičke pozadine, dajući prednost kotrljajućem zvuku timpana. U konačnici, rezultat  je dotad neviđeni hibrid rock’n’rolla, uporabe neuobičajenih instrumenata poput violine, čela i celeste te potpunog eksperimenta.

Ipak, ono što je Velvetima otvorilo vrata nije bilo isključivo njihovo odudarenje od bilo čega što je u tom trenutku postojalo na sceni, nego reklama. Njihov je nastup zapazio već tada kultni konceptualni umjetnik Andy Warhol, zaključivši kako je upravo pronašao idealan sastav za promoviranje njegovog čuvenog Factoryja (ne brkati s mančesterskom izdavačkom kućom Tonyja Wilsona!). Nagovarati ih nije trebalo, i već koncem 1965. pod njegovim managementom Velvet Underground odrađuju seriju legendarnih koncerata u klubu znakovita i sasvim prikladnog imena Cafe Bizzare. Očekivano, nastupi su uistinu opravdali ime prostora u kojemu su se odvijali – pred pozornicom su se izvijali plesači odjeveni u lateks i kožu, a na pozadinskom platnu su projicirani filmovi uistinu bizarnog sadržaja (sado-mazo i slično). Po Warholovu prijedlogu, valjda kako bi se eksperimentalna kakofonija Velveta malko ublažila folk sazvučjima, u bend je primljena hladna kuja njemačkog podrijetla zvana Nico (Lou će je kasnije u jednom intervjuu nazvati švapskom kurvetinom). Na veličanstvenoj su buci lebdjeli Reedovi stihovi poput I’m Waiting For the Man, pjesme o ovisniku koji s 26 $ u ruci na uglu avenije Lexington čeka svog dealera kako bi zadovoljio dnevne potrebe za heroinom, Venus In Furs (sjetite se Severina!) nazvane po istoimenoj knjizi Leopolda von Sacher-Masocha (da, njegovo je prezime kumovalo pojmu mazohizam!), antologijskog Heroina, Black Angel Death’s Song koja zvuči poput Dylanove folk balade ubrzane na 78 okretaja i impregnirane Otkrivenjem po Ivanu, Sister Ray koja govori o hermafroditu/transvestitu koji prodaje heroin na ulicama Manhattana, ili pak Schwartzu posvećene European Son. Warholov im patronat otvara dotad zabravljena vrata diskografskih kompanija tako da krajem 1966. Velvet Underground potpisuju ugovor s etiketom Verve, te početkom 1967. objavljuju svoje remek djelo, album nazvan jednostavno Velvet Underground and Nico. Grafički dizajn je, očekivano, Warholovo djelo: falusni simbol – danas svima poznata žuta banana na bijeloj pozadini (navodno je prvih stotinjak primjeraka albuma imalo kartonski dodatak pa je simbolički bilo moguće ‘oguliti’ bananu, ili, ako baš želite, navući kožicu preko kurca). Desetak godina po objavljivanju te možda najvrijednije ploče u povijesti rocka, jedan je od njhovih sljedbenika, Brian Eno izrekao jednako tako antologijsku rečenicu:

Taj je album u početnom tiražu prodan u svega deset tisuća primjeraka, ali svi koji su ga kupili, prije ili kasnije su osnovali svoj bend i mijenjali povijest!

Andy i bivši pulen, nedje početkom osamdesetih

Andy i bivši pulen, nedje početkom osamdesetih

Sve stoji. Pored Enoa, svoj su primjerak tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih osigurali i David Bowie, Syd Barrett, Iggy Pop, Ian Curtis, Bryan Ferry, Jim Kerr, Paul Hewson zvani Bono, Ian McCulloch, Michael Stipe, Steve Wynn, David Sylvian, Michael Gira, Peter Murphy, Nick Cave, Steven Patrick Morrissey… Lista je dugačka i impozantna! Odgovorno tvrdim kako je uistinu riječ o najutjecajnijem ostvarenju u povijesti suvremene glazbe od šezdesetih naovamo!

Idući je album, White Light/White Heat objavljen koncem 1967. u nešto krnjem sastavu – Velveti su se na vrijeme riješili švapske kurvetine, čime je otvoren dodatni prostor za Reedove i Caleove egzibicije. No, Lou Reed očito preozbiljno shvaća nametnutu funkciju vođe benda, te uskoro otkazuje suradnju s Warholom, dovodeći na menađersko mjesto anonimnog Steve Sesnicka. Bio je to početak pada, pošto je treći album, nazvan jednostavno Velvet Underground osvanuo u postavi bez Johna Calea. Rudimentarni eksperimentalni feeling je ustupio mjesto pop/folk sazvučjima, no Reedovi su tekstovi i dalje garantirali očekivanu provokativnost.

Loaded iz 1970. je posljednji album Velvet Undergrounda na kojemu Lou Reed vodi ključnu riječ. Naime, on će u kolovozu iste godine definitivno napustiti matični bend kako bi se posvetio izgradnji samostalne karijere. Velveti će opstati još dvije i pol godine i snimiti finalni album Squeeze (1972.), no u postavi bez ijednog izvornog člana, tako da taj dio njihove karijere i nije vrijedan spomena.

Ipak, Lou nije imao nikakvih dvojbi. Ispunjen poletom i opijatima, megalomanski planira svoje samostalne korake, pomalo se neočekivano usredotočivši na europsku glazbenu scenu kao izvor ne samo nadahnuća već i prijeko potrebnih studijskih glazbenika. Album nazvan jednostavno Lou Reed izlazi koncem 1971., a na njemu su potpisana i imena poput članova Yesa (gitarist Steve Howe i klavijaturist Rick Wakeman). Unatoč kvalitetnim suradnicima, rezultat je bio blago razočaranje, ploča očito skrpana od ostataka materijala iz Velvet Underground faze. No, zato je Transformer (1972.) bio pun pogodak!

Produkciju ovog, i danas mnogim štovateljima najboljeg Reedovog ostvarenja potpisali su David Bowie i njegov tadašnji gitarist iz Spidersa, Mick Ronson. Album je iznjedrio tri velika hita, višestruko obrađivani Perfect Day, Satellite of Love te Walk on the Wild Side, narativnu pjesmu kroz koju Lou eksponira neke kultne osobe iz Warholovog Factoryja, kao što su Holly Woodlawn (Holly came from Miami, Fla…), Candy Darling (Candy came from out on the island, in the backroom she was everybodys darling…), Joe Dallesandro (Little Joe never once gave it away…) ili Jackie Curtis (Jackie is just speeding away, thought she was James Dean for a day...). Bowie se na najbolji način odužio čovjeku čiji ga je prvi album (nastupna ploča Velvet Undergrounda) godinama inspirirao – pomogao mu je pronaći samog sebe u nestalnom svijetu glazbenih pravaca i trendova. Ipak, Lou Reed je bio isuviše avanturistički nastrojen da bi se uljuljao u ponuđenu sigurnost glam rock mainstreama. Štoviše, napravio je radikalan zaokret snimivši jedan mračan, depresivan i refleksivan album.

Scensko korištnje opssnih igračaka koje nisu punjene vodom: idemom na šetnju k divljoj strani

Scensko korištnje opssnih igračaka koje nisu punjene vodom: idemo na šetnju divljom stranom!

Berlin (1973.) je sniman u Londonu, nedugo po Louovom posjetu tada još podijeljenom istoimenom gradu na kontinentu, a uloga producenta je povjerena mladom i neiskusnom Kanađaninu Bobu Ezrinu, čovjeku koji će vremenom evoluirati u jednog od najkvalitetnijih studijskih čarobnjaka (dovoljno je spomenuti Watersov The Wall!). Album je izveden u konceptualnoj formi bliskoj rock operi, a prožet je tematikom otuđenja, nepovjerenja, ovisnosti, svega što implicira konačnu propast. Reed se ovim ostvarenjem na neki način obračunao s djelićem vlastite povijesti koji ga je godinama proganjao – propalom romansom s Nico (sjećate se ‘švapske kurvetine’?). Amerikanac Jim i Njemica Caroline proživljavaju užasne trenutke sleđene i razorene veze – strast je isparila, suprotnosti su probile na površinu i generirale mržnju, a pozadinske vedute hladnoratovskog Berlina kao pozornice cijele te tragedije ovom djelu daju specifični depresivni ugođaj. Jim će spas potražiti u tabletama, alkoholu i heroinu, dok će Caroline svoj ledeni image rastapati učestalim kurvanjima s muškarcima i ženama iz velegradskog podzemlja. U konačnici, dotična će, nakon što joj djeca budu oduzeta sudskim ukazom, počiniti samoubojstvo. U svakom slučaju, producent Ezrin je ovim na sebe navukao svojevrsno prokletstvo – za šest će se godina ponovo naći u zajebanoj situaciji da se bakče s preambicioznim idejama posrnule rock zvijezde koja svoju otuđenost pokušava širokim masama servirati u formi weltshmerzovski obojenog remek djela.

Ukoliko je rastuća vojska fanova možda i ostala razočarana, idući će im album donekle vratiti povjerenje u rockersku personu Lou Reeda. Sally Can’t Dance (1974.) je pristojno r’n’r djelce s odmjerenim dozama osobnog i profanog, mada neke depresivne autobiografske reference neće biti moguće izbjeći – ovaj album, između ostalog, sadrži i već spominjanu himnu pedera liječenih elektrošokovima; Kill Your Sons. Ma kvragu sve, bila je to ipak pitka i šarolika ploča, a pjesme poput naslovne ili Ride Sally Ride su joj osigurale visoke pozicije na ljestvicama.

Lou Reedov stereotop -kakav nam se već urezao u kolekt. nesvj.

Lou Reedov stereotop -kakav nam se već urezao u kolekt. nesvj.

Sredina sedamdesetih zatječe Loua kao samosvjesnog rockera koji je proživio katarzu i koji se masama želi predstaviti kao netko tko drži konce u rukama i zna svoj posao. Nakon vjenčanja sa stanovitom Rachel, bivšim muškarcem koji je blagodatima estetske kirurgije postao žena, uzima si godinu zasluženog odmora tijekom koje će za svoju dušu snimiti apsolutno nekomercijalni album Metal Machine Music (1975.), nešto više od sat vremena škripanja, loopova, feedbacka i studijskog eksperimentiranja. Slijedi Coney Island Baby, ostvarenje kojim se Lou donekle vraća u poznate ambijente Brooklyna i Manhattana. Uravnotežen je to i slušljiv album kojemu ipak nedostaje par detalja, nekoliko vijaka da bi ostvario ideju po kojoj je realiziran.

Pomalo neočekivano, Lou Reed će ekspanziju punka dočekati riječima sablažnjivanja i pogrde, što je pomalo apsurdno imajući u vidu njegovu reputaciju kao jednoga od očeva tog trenda. Izjave poput ‘zar me uistinu smatrate odgovornim za takvo smeće’ najbolje govore o njegovom stavu prema divovskom valu koji je srušio zidove progresivnog rocka te glazbu vratio na ishodišnu točku, u male lokale i klubove. Uglavnom, mrzitelj novopečenog punk trenda će ostatak desetljeća provesti snimajući slabe i nezapažene albume poput Rock’n’roll Heart, Street Hassle, The Bells i Growing Up In Public.

Osamdesete su doba novog poleta – nakon raskida s transseksualnom Rachel, Lou započinje vezu sa slikaricom Sylviom Morales (ovaj put je riječ o istinskoj ženi, od Boga danoj). Pobjeda na osobnom planu odraziti će se i u kreativnom zrcalu, pošto će 1982. svjetlost dana ugledati album Blue Mask, prvo uistinu zaokruženo i kompletno remek djelo još od Berlina (1974.). Svejedno, povratak u vodeću r’n’r struju će trebati pričekati još par godina, pošto ni veličine poput Lou Reeda nisu imune na dugotrajne posljedice izigranog povjerenja vlastite publike. Ako je Legendary Hearts predstavljao lagani pad, idući je album New Sensations (1984.) prikazao svojeg tvorca u očekivanom svjetlu te zagospodario radio valovima i top listama!

Nažalost, povijest se još jednom ponovila. Slično sedamdesetima, nakon početnog zamaha i novo je desetljeće donijelo monotoniju i zamor. Mistrial (1986.) je potpuno besmisleno i dosadno ostvarenje, definitivno najgori album Lou Reeda uopće. No, zato će na samom kraju dekade Lou zablistati s remek djelom New York, albumom koji figurira ne samo kao oda voljenom rodnom gradu, već i kao sredstvo za obračun s autoritetima, zvali se oni Jesse Jackson, Mike Tyson, Ivan Pavao II. ili Kurt Waldheim. Također, autor će se ovdje zdušno pozabaviti problematikom koja je prethodnih nekoliko godina postala moderni tabu, usput odnijevši živote nekih od njegovih bliskih prijatelja – problematikom AIDS-a. Na poleđini albuma Lou je dopisao jednu od antologijskih rock izjava; You can’t beat two guitars, bass and drums. Zanimljivo je njegovo balansiranje između potpune jednostavnosti te slojevitog konceptualizma, koji se izmjenjuju u fazama, tako da postoji nepisano pravilo po kojem nakon kvalitetnog jednostavnog albuma slijedi jednako kvalitetan progresivni album. Štoviše, Lou pomalo smjerno zbunjuje potencijalnog slušatelja ponudivši mu jednostavni rock album koji se, kako je također navedeno na poleđini, treba čitati kao knjiga, odnosno gledati kao film.

Iznenadna smrt bivšeg mentora Andyja Warhola (umro je 1987. nakon nenadanih komplikacija uslijed rutinskog kirurškog zahvata) natjerati će Loua da ponovo udruži snage s bivšim kolegom iz Velvet Undergrounda, Johnom Caleom. Dvojac će 1990. objaviti tematski album Songs for Drella (ime je izvedeno iz dva Andyjeva nadimka, Dracula i Cinderella), protkan instrumentarijem kojega se u pravilu može vezati za Loua i Calea, odnosno gitarama i klavijaturama.

Ostaje pitanje je li Lou Reed približivši se pedestima zapao u krizu srednjih godina te počeo učestalije razmišljati o pojmovima prolaznosti i smrti, no album Magic and Loss (1992.), posvećen njegovim prijateljima Docu i Riti koji su u razmaku od godinu dana umrli od raka, predstavlja krajnje osobnu i poprilično refleksivnu meditaciju o tjelesnosti, kratkoći zemaljske misije svakog od nas i konačnici u vidu sablasnog crnog ništavila. Bilo kako bilo, ovdje je moguće pronaći neke od naljepših i najdirljivijih Louovih skladbi, primjerice Magician, Dreaming, Goodbye Mass ili Cremation.

Well the coal black sea waits for me me me
The coal black sea waits forever

The waves hit the shore
Crying more more more
But the coal black sea waits forever

The tornados come up the coast they run
Hurricanes rip the sky forever

Through the weathers change
the sea remains the same
The coal black sea waits forever

There are ashes split through collective guilt
People rest at sea forever

Since they burnt you up
Collect you in a cup
For you the coal black sea has no terror

Will your ashes float like some foreign boat
or will they sink absorbed forever

Will the Atlantic Coast
have its final boast
Nothing else contained you ever

Now the coal black sea waits for me me me
The coal black sea waits forever

When I leave this joint
at some further point
The same coal black sea will it be waiting!

Također, dijelovi albuma se mogu odvojiti od nametnute koncepcije epitafa dvama dragim prijateljima, te razmatrati u svjetlu autorove otprije znane preokupacije – bolesti zvane Sindrom stečenog gubitka imuniteta:

Release me from the body
from this bulk that moves beside me
Let me leave this body far away

I’m sick of looking at me
I hate this painful body
that disease has slowly worm away 

Magician take my spirit
inside I’m young and vital
Inside I’m alive please take me away

So many things to do – it’s too early
For my life to be ending
For this body to simply rot away 

I want some magic to keep me alive
I want a miracle … I don’t want to die
I’m afraid that if I go to sleep I’ll never wake
I’ll no longer exist

I’ll close my eyes and disappear
and float into the mist 

Somebody … please hear me
my hand can’t hold a cup of coffee
My fingers are weak – things just fall away

Inside I’m young and pretty
Too many things unfinished
My very breath taken away 

Doctor you’re no magician – and I am no believer
I need more than faith … can give me now

I want to believe in miracles – not just belief in numbers
I need some magic to take me away 

I want some magic to sweep me away
Visit on this starlit night
replace the stars the moon the light – the sun’s gone

Fly me through this storm
and wake up in the calm …
I fly right through this storm

and … I … Wake … Up … In … The … Calm

Možda je ovaj rigidni pesimizam posljedica još jednog minusa u životu Lou Reeda, raskida sa Sylviom Morales nakon više od deset godina braka, ali novi je nalet optimizma i životne radosti bio neminovan. Tako se 1996. u opticaju našao njegov novi album, Set the Twilight Reeling, najnjujorškija zbirka pjesama ikada snimljena s njegove strane (ako je tako nešto uopće moguće uz Coney Island Baby i New York). Uvodna skladba evocira trenutke Louova djetinjstva, bezbrižno sjedenje u kožnim foteljama nekog derutnog dinera na Long Islandu uz uživanje u Egg Creamu, specifičnoj njujorškoj verziji milkshakea od čokolade i vanilije. Izdvajaju se i lokalpatriotska NYC Man, isprepletena harmonijama koje kao da su iskočile iz Coney Island faze, još dvije balade – naslovna i Hang on to Emotions, te himnička Riptide. Nažalost, kritika je ovaj odličan album sasjekla, dok je mlakom i neambicioznom Ecstasyju (2000.) udjelila odlične ocjene.

Nakon tragičnog terorističkog napada otetim zrakoplovima na tornjeve Svjetskog Trgovinskog Centra u rujnu 2001., Lou Reed se, pomalo neočekivano, nije oglasio. Jedina reakcija čovjeka koji je već tada zavrijedio epitet njujorškog trubadura/kroničara bila je poema Laurie Sadly Listening objavljena 6. listopada iste godine u New York Timesu:

… Laurie if you’re sadly listening
The phones don’t work
The bird’s afire 

The smoke curls black
I’m on the rooftop
Liberty to my right still standing
Laurie evil’s gaunt desire is
Upon we
Laurie if you’re sadly listening
Know one thing above all others
You were all I really thought of
As the TV blared the screaming
The deathlike snowflakes
Sirens screaming
All I wished was you to be holding
Bodies frozen in time jumping
Bird’s afire
One thing me thinking
Laurie if you’re sadly listening
Love you

Još je od druženja sa Delmore Schwartzom, i to najvjerojatnije po njegovom nagovoru Lou Reed nastojao uspješno sintetizirati književnosti i suvremenu popularnu glazbu, u cilju dobijanja ekvilavelnta ‘Velikog američkog romana’. Ako je u par navrata i bio na pravom putu  (Berlin, Blue Mask, New York, Magic and Loss), cilj je definitivno pogodio albumom Raven (2003.), gdje je na zanimljiv način isprepleo vlastite skladbe sa govornim djelovima, na kojima poznati glumci recitiraju izvatke iz Poeovih izvornih tekstova, ili pak češće, zanimljive Louove preinake istih.

AURIE

ljubav

Postupno uplovljavanje u vode složenijih konceptulanih projekata nije nikakva slučajnost, već posljedica utjecaja kojeg je na Loua izvršila Laurie Anderson (nakon više od desetljeća zajedničkog života, vjenčali su se u travnju 2008.). U tom svjetlu treba promatrati i ostala njegova ostvarenja iz prvog desetljeća novog milenija: Hudson River Wind Meditation (2007); niz četiri ambijentalne skladbe koje variraju od ruba tišine do brujećeg dronea, The Stone: Issue Three (2008); također eksperimentalni uradak relaiziran u kolaboraciji sa John Zornom i Laurie Anderson, te The Creation of the Universe (2008.), svojevrsni homage vlastitom albumu Metal Machine Music iz 1975. Štoviše, ovaj posljednji, koji donosi dvije skladbe ukupne dužine skoro dva sata (Night I i II) nije potpisan kao samostalni Reedov album, već kao Metal Machine Trio (uz Sartha Calhouna i Ulricha Kriegera). Godine 2011. objavljuje kontroverzni dvostruki album LuLu, u kolaboraciji s sastavom Metallica. Nažalost, ovaj projekt nije našao na pretjerana odobravanja kako u taboru njegovih fanova, tako i na strani štovatelja Metallice. Šteta, jer LuLu ima par odličnih trenutaka, iako nemjerljivih s onim što je Lou znao ponuditi prethodnih godina. To pomalo i iznenađuje, pošto se kroz skoro pedeset godina djelovanja Lou Reed iskazao kao otvoreni i tolerantni suradnik sposoban ostvariti uspješne kolaboracije s umjetnicima koji ne moraju djeliti njegove ne baš jednostavne umjetničke vizije koje su u pravilu uključivale eklektičku nadgradnju literarnog kostura i estetskog glazbenog tkiva.

U travnju ove godine, Lou Reedu je transplatirana jetra, no već se početkom ljeta oporavio od posljedica presađivanja, izjavivši kako se osjeća jači i poletniji no ikad.

Posljednjni dani...

Posljednjni dani…

Nažalost, tužna nas je vijest zatekla danas, 27. listopada. Lou Reed je napustio ovaj svijet. Pjesnik Manhattana je sad na nekom drugom mjestu, no nećemo se prepustiti patetici i njegovo novo boravište nazivati ‘lošijim’ ili ‘boljim’. Mnogo se korisnije zapitati hoće li njegova značajna ostavština (koja uključuje i prvi album Velvet Undergrounda, onaj koji je kupilo stotinjak ljudi, no svako je od njih kasnije utjecao na ključne promjene u prirodi popularne glazbe biti valorizirana na dostojan i zaslužen način. Možda će John Cale, Brian Eno, David Bowie, Louova supruga Laurie Anderson i mnogi drugi smoći snage i oglasiti se po tom pitanju.

Zbogom i hvala na svemu, Lou!

 

Vjeran Stojanac

 

 

28/10/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,