KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Radiohead / Gram Parsons / Calexico

Dašak atmosfere sa nastupa Radioheada održanog 26. rujna u talijanskom Codroipu, sjećanje na Grama Parsonsa, prerano preminulog tvorca koncepta Kozmičke američke glazbe, novi album Calexica, Algiers.

Dašak atmosfere sa nastupa Radioheada održanog 26. rujna u talijanskom Codroipu, sjećanje na Grama Parsonsa, prerano preminulog tvorca koncepta Kozmičke američke glazbe i novi album Calexica, Algiers.

 

a)      Radiohead – Live at Villa Manin, Codroipo, Friuli

Sredinom rujna je započeo drugi, europski dio turneje Radoheada, na kojoj sastav promovira svoj prošlogodišnji album The King of Limbs. Kao što je poznato, ovi su nastupi trebal biti odrađeni još tijekom ljeta, odmah po završetku američkog dijela turneje, no tragični događaj u Torontu, kada se konstrukcija pozornice urušila pod naletom jakog vjetra te usmrtila jednog od tehničara je odgovoran za spomenuto prolongiranje za jesen.

Zaboravimo tren na taj nemili trenutak – jer, europski je pohod Radioheada započeo u punom sjaju. Nakon otvarajućeg nastupa u Švicarskoj, 20. rujna, sastav se preusmjerava na Italiju i održava odlične koncerte u Rimu, Firenzi i Bologni, a definitivna kruna ove faze je zasigurno uprizorenje Radioheada u neponovljivom ambijentu Ville Manin u Passarianu, predgrađu  furlanskog gradića Codroipa. Unatoč kiši, blatu i ostalim nepodobštinama poklonjenim od strane majčice Zemlje, ni publika ni sastav nisu zakazali, tako da je dvadesetak tisuća prisutnih na travnjaku među arkadama tog monumentalnog baroknog zdanja uistinu uživalo u punih 130 minuta glazbe kojoj je (uz neke časne izuzetke) uistinu teško naći premca na današnjoj rock sceni.

 

 

Scenografija koja ostavlja bez daha, kristalni zvuk, komunikacija Thoma Yorkea sa prisutnima, scenski show gitarista/multiinstrumentalista Jonnyja Greenwooda (inače čovjeka koji je najzaslužniji za specifični zvuk Radioheada), sve su to mali segmenti slagalice koja je u konačnici ponudila nastup koji će prisutni pamtiti vjerojatno čitavog života, možda i zbog onog malog detalja koji će neki pripisati igri vremenskih prilika a neki pak intervenciji samog Svevišnjeg – u trenutku kada je započeo koncert, kiša je prestala padati i nebo se razvedrilo, tako da je rastući polumjesec zapadno od bine davao posebni štimung cijelom događaju.

Radiohead je razbio monotoniju prethodno nuđenih setlista, uvrstivši i skladbe poput Street Spirit, Climbing up the Walls, Airbag te How to Dissapear Completely and Never be Found, još ne izvođene u ovoj fazi turneje.

Uglavnom, riječi su suvišne.

Tko je bio, pričati će idućim generacijama!

 

b)      Gram Parsons

U srijedu, 19. rujna se navršilo 39 godina od smrti Grama Parsonsa, ‘melankoličnog anđela’. Iako mnogima nepoznat – često čak i onima koji se u novije vrijeme kunu u alt-country i sve što se može svesti pod nazivnik Americane, ovaj naš dragi pokojnika snosi itekakve zasluge za konačno stapanje countryja i rocka u jednu nedjeljivu cjelinu u kojoj niti jedan od uloga suvišno ne dominira!

 

Gram Parsons

 

Gram Parsons je rođen petog studenog 1946. u Winter Havenu, Florida, kao Ingram Cecil Connor III, no postati će poznnat pod očuhovim prezimenom Parsons. Očuhova nevjera prema majci koja je bila i alkoholičarka jest onaj ključni element koji mladog Grama tjera od kuče, tako da će on početkom šezdesetih zauvijek napustiti rodni Jug te se zaputiti ka New Yorku, gdje pokreće svoj prvi sastav, Shilohs. Očekivano, taj projekt nije bio duga vijeka, a po njegovom rasapu Gram kratkotrajno upisuje teologiju na Harvardu, Opet očekivano, nije se tu našao. Izgleda da je već tada shvatio da je glazba njegov život.

Svakome se od nas jednom u životu ukazuje savršena, idealna prilika, no pitanje je znamo li je prepoznati i iskoristiti. Gram nije imao tih problema – kada ga je basist Byrdsa Chris Hillman pozvao da upotpuni upravo upražnjeno mjesto Davida Crosbyja, nije se ni trenutka libio. Štoviše, svojim je utjecajem naglavice okrenuo zvuk sastava, začaravši i samog samozvanog šefa Rogera McGuinna koji mu je (unatoč brojnim obradama na albumu koji će uslijediti) dao podosta prostora za vlastite skladbe. Iz te će kratkotrajne ali bitne suradnje Grama i The Byrdsa proizaći prvi album country rocka, Sweetheart of the Rodeo, na kojemu se, između ostalih nalaze i dvije Parsonove antologisjke skladbe: Hickory Wind i One Hundred Years from Now.

 

Sweetheart of the Rodeo

 

Nažalost, zbog control freaka McGuinna i nemirnog avanturističkog duha Grama Parsonsa, ova suradnja nije dugo trajala, tako da već u prvoj polovici 1969. Parsons i Chris Hillman napuštaju Byrdse i pokreću vlastiti projekt, Flying Burrito Brothers. Gram će u sastavu ostati oko godinu dana te doprinjeti nekim legendarnim skladbama poput Sin City, te se koncem 1970. otisnuti u samostalne vode.

Iako je kroz nešto manje od tri godine snimio svega dva albuma (GP i Grievous Angel), vrlo je brzo postalo jasno kako je na temeljima projekta kojega je snimio sa Byrdsima do kraja definirao pojam country rocka. Često se spominje i njegova kovanica Kozmičke američke glazbe (Cosmic American Music), no njezina definicija varira od tumačenja do tumačenja. Najbliže istini, to je izričaj temeljen na sveameričkom glazbenom naslijeđu koji elementima folka, countryja, bluesa i rocka dodaje i osobne atribute pojedinog autora stvarajući tako sveobuhvatnu i pomalo psihodeličnu viziju.

Poznato je i Parsonsovo druženje sa The Rolling Stonesima, posebice u vrijeme priprema za snimanje albuma Exile on Main Street. Ništa neobično, preslušajte skladbe Black Angel ili Sweet Virginia i sve će vam biti jasno.

Zadnju je godinu života proveo na turneji sa svojom tadašnjom djevojkom a danas jednom od primadona country rocka, Emmylou Harris, no tada je njegov um već bio temeljito zamagljen abnormalnim količinama alkohola i heroina (izgleda da ova kombinacija u pravilu odnosi brojne velikane koji su se pokušali približiti vlastitom pojmu Kozmičke američke glazbe – sjetite se samo Townesa Van Zandta!). Nažalost, Gram je uskoro otišao pridruživši se ‘klubu 27’ u nastajanju. Bilo je to u rano jutro 19. rujna 1973. Tužni je anđeo tada često obitavao u snovidnom, suncem sprženom ambijentu Doline smrti, odnosno nacionalnog parka Joshua Tree, gdje ga je smrt i zatekla. No, u trenutku kada je velikan otišao, još nije bila posložena završna cigla u dvorcu njegova životopisa.

 

Kultno mjesto spaljivanja Parsonsova tijela u nacionalnom parku
Joshua Tree

 

Po zahtjevu uže obitelji, odnosno onoga što je od nje ostalo, Gram je trebao biti pokopan u Louisiani, no lijes sa njegovim tijelom je misteriozno nestao sa međunarodnog aerodroma u Los Angelesu. Truplo su, navodno po pokojnikovoj izričitoj želji izdiktiranoj par sati prije smrti ukrali njegov menađer Phil Kaufman i još jedan neimenovani prijatelj, odnijeli ga u pustare Joshua Treeja i kremirali, ispijajući enormne količine tequille gledajući lijes i tijelo kako gore. Da apsurd bude veći, zakoni države Californie nisu poznavali stavku krađe leša, pa je Kaufman optužen i novčano kažnjen samo za otuđenje i uništenje lijesa! Ovakav kraj je svakako čudnovat, ali i karakterističan za čovjeka poput Parsonsa, čije će se naslijeđe pokazati u punom svjetlu tek desetak godina kasnije u vrijeme eskalacije No Depressiona, odnosno alternativnog countryja u širem smislu. Jer; Uncle Tupelo i njegove frakcije (Son Volt i Wilco), Giant Sand, Green on Red, The Long Ryders, pa i REM – sve su to imena koja bi bilo bespredmetno spominjati da nije bilo ‘tužnog anđela’ Grama Parsonsa!

 

c)     Calexico – Algiers

Algiers nema veze sa Alžirom, sjevernom Afrikom, sredozemljem, pa ni zadnjih godina aktualnim revolucionarnim gibanjima u tom središnjem zakutku svijeta koja su eto zaobišla istoimenu državu. Riječ je tek o predgrađu New Orleansa, grada koji je prije točno sedam godina proživljavao svoje najteže trenutke (prisjetite se uragana Katrina!), a danas zalječuje rane i pokušava iznova zasjesti na mjesto koje mu je u sveameričkoj gospodarstveno političkoj podjeli nekoć pripadalo.

 

Izgleda da dizajn ovoga puta nije bio povjeren Victoru Gastelumu

 

No, po riječima Joey Burnsa i Johna Convertina, kreativnog motora sastava Calexico, četvrt Algiers je u usporedbi sa ostatkom grada prilično brzo obnovljena i ‘vraćena u funkciju’. Uistinu, bio je to prvi dio grada koji je nakon potopa biblijskih razmjera službeno proglašen naseljivim i funkcionalnim – svega tri tjedna nakon Katrine! Bilo kako bilo, jedan je studio u tom predgrađu izabran kao mjesto porođajnih muka stvaranja sedmog regularnog albuma Calexica, nazvanog krajnje jednostavno po mjestu nastanka – Algiers.

Za pretpostaviti je da je ta obnovljena, samosvjesna i skockana četvrt utisnula dubok trag na novonastalom djelu. Tim više što se od New Orleansa; grada specifičnog multikulturalnog štimunga i eterične vuduizirane atmosferičnosti, močvara delte Mississippija, kovanih ograda i prigušenog zujanja ventilatora i svega onoga što se može utrpati pod riječ cajun očekuje izrazito jak pečat.

The place is strong and bold, soulful to the core, but surrounded by a sea of darkness.

                                                                                                /Joey Burns/

No, kažem – izgleda ali i ne mora biti, pošto bi pjesme sa ovog albuma slično zvučale (možda uz minimalna odstupanja) bez obzira na lokaciju studija. Ono što ih izdiže iz močvare u koju je Calexico upao nakon neslavne suradnje sa Samom Beamom na mini albumu In the Reins i samo produbio pad neuspjelim uratkom Garden Ruin da bi se tek donekle izdigao sa Carried to dust iz 2009. jest sam zvuk koji bend vraća u optimističke i pionirske dane sa konca devedesetih, kada su iznjedrili svoja dva definitivno najbolja ostvarenja: The Black Light (1997.) i Hot Rail (2000.). Dakle, lokacija Algiers okružena beznađem se nipošto ne može komparirati sa svojim imenjakom albumom – on se izdigao iz čemera i zablistao iz nekih drugih razloga koje treba potražiti u samom Calexicu! U prilog navedenom ide i činjenica da začarana atmosfera mističnog Big Easyja nije ostavila dubljeg traga na ovom uratku – ili se, uslijed dominacije Calexicu karakteristične magičnosti nije niti uspjela nametnuti. U svakom slučaju, utjecaj cajun okružja na Algiers je tek deklarativan i zamalo neuočljiv.

 

Calexico – Joey Burns i John Convertino

 

Ovo je izrazito intimistički album, i po tome se u određenoj mjeri nadovezuje na Carried to Dust, dok će rockerski minimalizam donekle lišen za Calexico karakterističnih štukatura pojedince podsjetiti i na nemili Garden Ruin. Srećom, sve ostaje na toj komparaciji. Koloplet utjecaja u rasponu od suncem sprženog spaghetti western zvuka do lepršavosti jazza, od benigne infaltinosti indie rocka do neurotičnosti surfa definitivno je prisutan – na koncu konca, taj je suživot stilova od samog početka  Calexicova temeljna značajka. Ipak, pomalo je apsurdno očekivati njegovo uprizorenje u vidu mozaičnih segmenata kakvima su obilovali Hot Rail (2000.) ili Feast of Wire (2003.). Valjda zbog stvaralačke zrelosti Burnsa i Convertina ili samog protoka vremena i rasta entropije, svi su ti utjecaji ovdje stopljeni u uspjeli amalgam; fluid koji se provlači kroz svih dvanaest skladbi; od uvodne Epic pa do baladične The Vanishing Mind koja svojom melankoličnom atmosferom i slojevima gudača nad klavirsko gitarskim teksturama na najbolji način zatvara album. Između njih nailazite na isprepletenu i teško razmrsivu mrežu motiva i stihova koji su tek formalno razdijeljeni u deset ‘brojeva’, i upravo ta koherentnost blokira svaki potencijalni pokušaj izdvajanja pojedinih naslova. Bilo kako bilo, pojedine će se skladbe prije ili kasnje ipak nametnuti, bilo kvalitetom i nekom skrivenom esencijom, bilo hitopidnim potencijalom (mada navedeni pojmovi kod Calexica uglavnom i idu ruku pod ruku). To se u prvom redu odnosi na naslovni instrumental Algiers, waitsovsku Sinner in the Sea,  zatim Splitter, jednu od rijetkih skladbi na kojoj se osjećaju natruhe duha New Orleansa, te Hush i Better and Better; arhetipske balade sa jasnim ‘the black light’ potpisom. No, takav pristup može zavarati, pošto će na koncu ovaj album ostati zapamćen po nekim drugim imenima kao što su Para, The Fortune Teller, Puerto ili Maybe on Monday; dakle upravo onim skladbama kod kojih je izrazito stapanje utjecaja i stilova rezultiralo približavanjem nekakvom zamišljenom Calexico stereotipu.

Toliko o esencijalnom – dublje bi analize samo narušile draž preslušavanja albuma. Što se same ambalaže tiče, minimalizirana i stilizirana naslovnica poprilično odksače od definiranog kontinuiteta ranijih albuma Calexica, čija su grafička rješenja nosila prepoznatljiv dizajnerski potpis Victora Gasteluma. Izostanak njegova artworka je obilježio Calexicov definitivno najlošiji album, Garden Ruin; no nadajmo se da je riječ tek o slučajnosti.

Algiers je inače objavljen u tri varijante: kao klasični CD, dvostruko izdanje sa bonus diskom Spiritoso na kojemu se nalaze ovoproljetne koncertne snimke sa simfonijskim orkestrom (Beč, Potsdam), te raskošni box set koji uz sve navedeno uključuje i vinilno izdanje.

Rezimirajmo – Algiers je album vrijedan pažnje koji vjerojatno neće privući nove štovatelje, no brojnoj će postojećoj Calexico sljedbi pružiti pregršt kvalitetnih pjesama koje odišu smirenošću i zrelošću. U slučaju sastava koji djeluje već duže od petnaest godina i koji je dokazao da lucidno kombiniranje utjecaja ne treba rezultirati neprobavljivim pastišem već zanimljivom eklektičkom slagalicom, to je i više nego dovoljno!

 

A u nastavku,  nakon završetka redovnog dijela emisije eXit poslušajte:

d)      Firewater – Man on the burning Tightrope

Da, u očeivanju novog albuma International Orange (kojega ćete ćuti u nekoj od narednih emisija slijedi prisjećanje na vjerojatno najbolji album nastao u punk cabaretskoj radionici Toda Ashleyja, odnosno njegova projekta Firewater: The Man on the burning Tightrope iz 2003!

 

Omot albuma Man on the burning Tightrope

01 – Fanfare

02 – Anything at All

03 – Too Much (Is Never Enough)

04 – Too Many Angels

05 – Dark Days Indeed

06 – Man on the Burning Tightrope

07 – Truth Hurts

08 – Secret

09 – Vegas Strip

10 – Ponzi’s Revenge

11 – Don’t Make It Stop

12 – Notorious & Legendary Dog & Pony Show

13 – Song That Saved My Life

14 – Dark Days Revisited

15 – Before the Fall

16 – Descent

 

 

autor: el5egundo, 27/09/2012

, , , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Syd Barrett Story/The Ministry of Wolves/Mark Lanegan live at KCRW

13/03/2014.

Nakon nekoliko strogo tematskih, slijedi jedno kolažirano izdanje eXita, u kojemu možete preslušati našim rukama dorađen i proširen radio dokumentarac o Sydu Barrettu, nastupni album ‘supergrupe’ The Ministry of Wolves (govore li Vam nešto imena poput Micka Harveyja, Alexandera Hackea ili Paula Wallfischa), te nastup Marka Lanegana i pratećeg benda u čuvenoj emisiji ‘Morning Becomes Eclectic’ na jednako tako čuvenom kalifornijskom FM radiju KCRW!

In Memoriam – Jhonn Balance / Pink Floyd – The Endless River

14/11/2014.

Ovotjedno izdanje emisije eXit donosi kolaž glazbe i intervjua posvećen Jhonnu Balanceu (Coil), čija je desetogodišnjica smrti obilježena 13. studenog, a u nastavku emisije, od 21.30 h možete u cjelosti preslušati taj diskutabilni ali vrhunski finalni album Pink Floyda, ‘The Endless River’!

Townes Van Zandt: Live at Old Quarter, Houston, TX / V-A: Twisted Willie (tribute to Willie Nelson)

28/08/2015.

Za sam kraj kolovoza vam emisija eXit nudi jedno kolažirano izdanje, sastavljeno od jednog koncertnog i jednog ‘tribute to’ albuma. Ne dvojite, riječ je o vrhunskim ostvarenjima – ‘Live at Old Quarter, Houston, Texas’, prvom službenom koncertnom zapisu legendarnog i nikad prežaljenog Townesa Van Zandta, te ‘Twisted Willie’ posvetnom albumu glazbenoj ostavštini jednako tako čuvenog, no srećom još živućeg Willie Nelsona!

Jackson C. Frank

20:00–22:20 Subota 2.6.2018.

Jackson C. Frank jedan je od onih poluanonimnih kantautora čiji su kratki zvjezdani bljesak i tek jedan snimljeni album iz 1965. ipak ostavili dublji utjecaj no što se isprva čini!

Tjedna rotacija

Arhiva

ROSA / Aqua Di Sale

VA / Shio-No-Michi Vol.2 (1994)

BOMBAY BICYCLE CLUB / Is It Real

d0d0 / Anthology Mix

LET 3 / Živi Kurac

Haustor – Treći svijet (Jugoton 1984.)