KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Hugo Race/Battersea Power Station

 

Battersea_Power_Station_naslov

a)    Hugo Race

Na samom početku jedna digresija – počinjemo sa Nickom Caveom, nekoć veličinom a danas nulom. Ili kako to poslovica kaže, from Hero to Zero!

Bio sam maturant splitskog MIOC-a u vrijeme kada sam nabavio svoj primjerak albuma From Her to Eternity. Bijah ponosan, pošto je na prelasku iz osamdesetih u devedesete u Splitu djelovao isključivo jedan CD shop, smješten u atriju kina Zlatna vrata, i to sa ograničenom ponudom. Do određenih se naslova moglo doći isključivo relativno skupim naručivanjem iz inozemstva, ili određenim piratskim kanalima o kojima znam podosta ali oni nisu tema ovog teksta. Uglavnom, u ugodnom ambijentu svoje sobe sam otvorio bocu piva, ubacio medij u ležište CD playera i divio se odjekujuće mračnoj i kotrljajućoj obradi Cohenove pjesme Avalanche, i  tada sam bacio malo detaljniji pogled na rasklapajući prednji omot albuma. Sa prvom, u to vrijeme već podebelo izmijenjenom postavom Bad Seedsa sam bio pristojno upoznat; bijaše tu Caveov pobočnik još iz Boys Next Door/The Birthday Party dana, vrsni aranžer i multiinstrumentalist Mick Harvey, tamnoputi Barry Adamson kojeg sam poznavao kao bas gitarista manchesterskih Magazine (tek da naglasim kako sam imao i svoju post punk fazu), ispijeni i buljooki Blixa Bargeld kojeg je sam Cave u jednom eseju u sklopu svoje zbirke King Ink nazvao naljepšim čovjekom na svijetu, fatalni ‘crni biser’ Anita Lane sa odbojnom mačkom u naručju, te jedno meni relativno nepoznato lice.

 

Unutarnji omot izvornog izdanja albuma From her to eternity. Hugo Race je u donjem desnom kutu, sa cigaretom u ustima. Unutarnji omot izvornog izdanja albuma From her to eternity. Hugo Race je u donjem desnom kutu, sa cigaretom u ustima.

 

Ovdje je riječ o nepoznatom licu. Snimljen je iz profila, u prvom planu sa izbočenom vilicom iz koje strši nezaobilazna cigareta, svojevrsni trademark ranih Bad Seedsa. Pisalo je ime; Hugo Race. Nisam znao ništa o njemu, a određeni gradski glazbeni mudraci, upućeni u materiju su mi naknadno kazali kako je riječ o australcu koji je sa Caveom i Harveyjem surađivao još od sumraka Birthday Partyja. I to je bilo sve. Moja se fascinacija Caveom vremenom topila kako se on od blistavog mračnjaka polako preobražavao u sredovječnog samozadovoljnog croonera, ali je Raceova izbočena vilica sa cigaretom u ustima i dalje ostajala u rubnim kutevima moje svijesti.

Idući susret sa Hugom zbiva se sredinom devedesetih, kada sam na devedesetominutoj TDK vrpci nabavio dva albuma njegovog sastava Hugo Race and the True Spirit, dva remek djela nazvana Rue Morgue Blues i Spiritual Thirst. Načuo sam da je lociran u Berlinu, ali to nije bilo nikakvo čudo kada su u pitanju ljudi koji su početkom osamdesetih surađivali sa Caveom, zvali se oni Simon Bonney, Rowland S. Howard ili Hugo Race. Taj je grad svim tim izbjeglim antipodima u jednom trenutku života poslužio kao ultimativno utočište – o tome je, uostalom, već bilo riječi.

Hugo Race ovih dana Hugo Race ovih dana

Na prvo slušanje, svi projekti Caveovih kolaboratora zvuče slično, svejedno je li riječ o Crime and the City Solution ili samostalnim albumima Micka Harveyja, Barry Adamsona ili Kid Kongo Powersa. Pristup može biti različit, ali je produkt uvijek obojan mračnim tonovima koji duboko u svojoj suštini kriju blues naslijeđe; a navedeno je posebno karakteristično za Huga Racea. Dotični prilazi autorskoj kompoziciji u formi ispovijesti, no to je samo temelj na kojem se nadograđuje glazbena vizija koja varira od prividne ležernosti koja na trenutke zna podsjetiti i na J.J. Calea pa do apokaliptične neminovnosti kojom je vjerojatno neizlječivo zaražen u vrijeme rada na ranim Caveovim projektima.

Hugo Race je jedan od onih kantautora koji ne dozvoljavaju da ih pregazi vrijeme, i bez obzira na aktualni trenutak, uvijek zvuči svježe i pomalo egocenrično osobno. Iako njegova gitara često odaje dojam kako se nalazi na granici uštimanosti, a vječno pristuni eho pomalo zaglušuje izričaj pratećeg benda, Raceove su pjesme britke i koncizne. Istina, taj zvuk ne odskače mnogo od sličnih tonova diljem svijeta raseljene melburnške art punk elite sa početka osamdesetih, ali se ključna figura ovog teksta ipak potrudila dati neke originalne note tom izričaju.

Hugo Race na reizdanju albuma From her to eternity, uz prigodno redizajniran omot. Glede političke korektnosti, uklonjena je slika sa cigaretom. Hugo Race na reizdanju albuma From her to eternity, uz prigodno redizajniran omot. Glede političke korektnosti, uklonjena je slika sa cigaretom.

Kada baratate sa cijelom plejadom autora istog korijena u ovom slučaju melburnške art punk elite sa početka osamdesetih (ne volim se ponavljati), zapadate u opasnost da riječi koje koristite postanu banalne i nesposobne izraziti bit. Stoga i ne preostaje ništa drugo do preslušati opus ovog jedinstvenog autora, te donijeti osobni sud o tekstu koji ste upravo pročitali. Možda sam pretjerao u subjektivnosti, ali je nepobitna činjenica da je Hugo Race jedna od sivih eminencija kontemporarne autorske pjesme, jedan od dobrih duhova koji bdiju nad rock’n’rollom i čuvaju ga od zapadnja u močvare monotonije i primitivizma.

Pošto sam započeo sa svojevrsnom digresijom, red je da tako i završim. Hugo Race je već davno postao citizen of the world, trenutno živi na Siciliji, a pored vlastitog songwritinga okušava se i u producentskim vodama pomažući mladim i neafirmiranim talijanskim glazbenim sastavima. Cave živi u Londonu i uglavnom svira kurcu.

 

b)   Battersea Power Station

samo-za-zbirku

Početkom ovog tjedna (točnije, 26. rujna) konačno je objavljeno produkcijski dorađeno reizdanje (Discovery) svih albuma sastava Pink Floyd, dok će pojedini albumi postupno bivati objavljivani u formi tzv. Immersion edicija, koje uz klasično remasterirano izdanje uključuju i obilje prethodno neobjavljenog materijala, sve raspoređeno na šest diskova (tri CD-a, dva DVD-a te Blu-ray). Zasad je u takvom obličju svjetlost dana ugledao The Dark Side of the Moon, dok se izlazak još dva albuma (Animals i The Wall) očekuje tijekom narednih šest mjeseci).

Promotivna mašinerija nije zakazala, tako da je pojava spomenutih reizdanja popraćena medijskim spektaklom – iznad već čuvene bivše energane u londosnkoj četvrti Battersea ponovo se uzdignula mitska i jednako tako čuvena lebdeća svinja. Istina, nije to više onaj krmak Algie koji se početkom prosinca 1976., prilikom fotosessiona za naslovnicu albuma Animals otrgnuo od žica kojima je bio pričvršćen za zemlju, lebdio na par kilometara visine i tako šokirao nekolicinu pilota nad jugoistočnom Engleskom, a po ateriranju na jednu farmu u Kentu doslovno prestravio krdo krava. Algie je, naime, svoj radni vijek uz još dva ružičasta rođaka odradio na turneji In the Flesh (iz 1977.), te pošao u zasluženu mirovinu. Floydovske su se svinje (Sus Scorfa Floydistica) uskoro počele javljati u raznim inkarnacijama, a u nadolazećim su desetljećima poslužile i kao oružje u međusobnom ‘ratu’ Rogera Watersa i reformiranih Floyda predvođenih Davidom Gilmourom.

Elektrana Battersea na omotu albuma 'Animals' Pink Floyda Elektrana Battersea na omotu albuma ‘Animals’ Pink Floyda

Background te promotivne akcije kojom se ujedno obilježava i tridesetpetogodišnjica shootinga za cover Animalsa; Battersea Power Station postala je tako neka vrsta zaštitnog znaka velikog sastava. No, bilo bi nepravedno zapostaviti ostale aspekte njenog međudjelovanja sa pop kulturom u proteklih pedesetak godina. Pune tri godine prije kultnog uklapanja u prednji omot prvog većinski watersovskog albuma Pink Floyda, ova se istaknuta građevina, napadna I prepoznatljiva sa svoja četiri ogromna izmnjenjivača topline (riječ ‘dimnjak’ nije podobna po pravilima struke!) pojavila na ne baš istaknutom mjestu grafičkog rješenja za album Quadrophenia sastava The Who. Petnaestak je godina kasnije svoje mjesto našla i na poleđini Morrisseyjevog drugog samostalnog ostvarenja, u biti kolekcije singlova Bona Drag (1990.), te na američkoj verziji omota Orb-ovog albuma Adventures Beyond the Ultraworld iz 1991. Početkom novog milenija, genijalni Les Claypool (izvorno predvodnik te bas gitarsit Primusa) pod imenom Les Claypool Fearless Flying Frog Brigade uživo snima Live Frogs vol 2, obradu praktički čitavog albuma Animals, a na poleđini omota naći će se prostora i za, pogađate, tu čuvenu bivšu elektranu o kojoj govorimo.

Impozantne linije te uočljivi art deco volumeni elektrane su svoje mjesto pronašli i u većem broju glazbenih videa, primjerice kod The Jama (spot za News of the World je sniman na krovu zgrade), a njezini su interijeri i eksterijeri ovjekovječeni i kod Billa Wymana (Je suis un Rock Star, 1981.), Tori Amos (Talula, 1996.) te mnogih drugih glazbenika.

Faza A elektrane, kako je izgledala 1936. Simetrični dio sa dva dodatna dimnjaka je izgrađen nakon II svjetskog rata Faza A elektrane, kako je izgledala 1936. Simetrični dio sa dva dodatna dimnjaka je izgrađen nakon II svjetskog rata

Zanimljivo je kako je ova elektrana u stvari građena u dvije etape. Godine 1935. dovršena je ‘Faza A’, koja se sa svoja dva dimnjaka te linearnom formom ni po čemu nije posebno razlikovala od sličnih londonskih energana, primjerice onih u Chelseau, Greenwichu ili Neasdenu. Čak i poludovršena, ona će svoje mjesto pronaći u nekim scenama Hitchcockovog filma Sabotage iz 1938., što je praktički njena prva simbioza sa popularnom kulturom. Nakon Drugog svjetskog rata se ukazala potreba za proširenjem energetskih kapaciteta centrale, te je u tu svrhu dograđeno novo krilo (‘Faza B.’, 1955.) čime je u konačnici postignuta nametljiva i općepoznata pravokutna forma sa četiri izražena vertikalna ‘dimnjaka’.

Montažna se snimka polurazorene elektrane javlja u jednoj od prvih epizoda kultne serije Doctor Who, The Dalek Invasion of Earth iz godine 1964., a njezini će prostrani interijeri poslužiti i u dvojnoj epizodi Rise of the Cybermen/The Age of Steel u drugoj sezoni obnovljenog serijala (2006.). Ne treba zaboraviti ni antologijsku scenu sa ribom iz filma The Meaning of Life Monty Pythona, kao ni dvostruku ulogu u Radfordovoj ekranizaciji Orwellove 1984; gdje zidovi elektrane predstavljaju fasade Victory Mansiona, stambenog bloka u kojemu živi Winston Smith, a uočljiva je i u sceni kada glavni junak sa kolodvora Victoria vlakom odlazi ka udaljenim predgrađima, na tajni susret sa Juliom. Ipak, funkcija koju ovaj objekt dobiva u postapokaliptičnom filmu Children of Men (2007.) redatelja Alfonsa Cuarona više je od običnog homage – ne samo da su odrreeđene scene snimane unutar zgrade, već je pored nje istovremeno vidljiva i petnaestometarska lebdeća svinja!

Algie, krmača koju su Pink Floyd (kasnije i Roger Waters) koristili od 1976. Algie, krmača koju su Pink Floyd (kasnije i Roger Waters) koristili od 1976.

Čitavo je područje oko elektrane Battersea, uz izuzetak čuvenog parka na zapadnoj strani godinama egzistiralo kao tugaljivi zapušteni predio protkan skladištima, spremištima plina, tvornicama, aktivnim ali i ugašenim prugama, željezničkim hangarima te socijalnim stambenim blokovima. Srećom, taj je dio grada u samom središtu planirane regeneracije južne obale Temze između mosta Battersea i Vauxhalla – predviđene su marine, hoteli, elitne stambene jedinice, produžetak linije Northern podzemne željeznice te nova zgrada veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država, a sama je elektrana spašena od eventualnog rušenja tako da je proglašena zaštićenim objektom drugog stupnja, čime su ipak dopuštene dodatne intervencije na građevini. Jedna od mogućih prenamjena kultne zgrade jest i njezina transformacija u višenamjenski izložbeno – galerijski proctor. Takvu je sudbinu doživjela još jedna poznata londonska elektrana, Southbank, u čijem je prostoru danas smještena galerija Tate Modern.

Budućnost nekadašnje najveće londonske elektrane/energane je neupitna – iako još nije definirana njezina buduća funkcija, definitivno neće biti zbrisana u ropotarnicu povijesti. Ali, neupitno je još nešto – dokle god ta građevina sa bude dominirala južnom obalom Temze, ljudi će je povezivati sa jednim kultnim sastavom, te često pogledom tražiti ružičastu svinju koja u povečerje lebdi između bjelokosnih dimnjaka!

Romantični sumrak na Temzi Romantični sumrak na Temzi

A na samom kraju se nameće još jedno pitanje – ono vezano uz političku korektnost. 26. rujna, datum kada je u promidžbene svrhe ponovno napuhan i ponad elektrane postavljen petnaestometarski model svinje, po nekima jako nečiste beštije skoro da se poklapa sa ovogodišnjim ramazanskim Bajramom te Roš – Hašanom. Uz iskrenu nadu da naša hebrejska i muslimanska braća po Abrahamu i Knjizi neće pokipiti zbog ove sitne provokacije, predviđam dug i ispunjen život konstrukciji koja je svoj život započela prije skoro osamdeset godina u vidu termoelektrane, i čija se sudbina u zanimljivoj igri činjenica i simbola ispreplela sa egzistencijom i naslijeđem najvećeg progresivnog sastava ikad.

 

autor: el5egundo, 01/10/2011

, , , ,

Vezane objave

Arhiva

Mick Harvey goes SG – again!

01/07/2016.

26. je lipnja Mick Harvey objavio album “Delirium Tremens”, čime nastavlja godine 1995. započet rad na transformaciji skladbi Sergea Gainsbourga na novu razinu postojanja. U ovotjednom izdanju emisije eXit možete preslušati sva tri albuma iz dotičnog opusa (pored ovog posljednjeg, tu su i “Intoxicated Man” te “Pink Elephants”), te u pripadnim intervjuima čuti što Mick misli o tom pomalo neuobičajenom ali zanimljivom i očito uspjelom posvetnom projektu!

The Crossroad Sessions: 1974. & 1983.

25/09/2014.

Svi se ponekad nađu na životnim ktižanjima, na sjecištima puteva ne znajući kojim pravcem krenuti. Savjeti i podrška u takvim situacijama su i više nego nužna potpora. Naravno, glazbenici nisu izuzetak, pa će u momentima glavobolja, nedoumica i samopreispitivanja u pravilu kontaktirati sebi bliske osobe, te uz njihovu pomoć – možda i u vidu neke kratke suradnje – pokušati pronaći izlaz iz labirinita. Po tom se se modelu davne 1974. ravnali Kevin Ayers, Nico, John Cale i Brian Eno, te devet godina kasnije Nick Cave, Marc Almond, Lydia Lunch i JG Thirwell (a.k.a. Foetus)!

Priča o Springsteenovoj ‘Nebraski’

20:00–22:00 Subota 26.1.2019.

Ove subote – priča o nastanku Springsteenovog kultnog albuma ‘Nebraska’, kao i utjecaju istog na suvremenike, buduće generacije i Americanu u cijelosti!

Eksperiment II: And Also The Trees / Bauhaus / Chameleons UK

22/08/2013.

Glede kolovoza i ostalih problema, ide još jedno reprizno izdanje emisije eXit. Ovoga se puta vraćamo u veljaču 2012., točnije u pokušaj traženja poveznice između stilski donekle srodnih, no geografski ipak udaljenih britanskih post punk sastava.

Tjedna rotacija

Arhiva

SUFJAN STEVENS / The Ascension

JIM O’ROURKE / Eureka (1999., Drag City)

PILLOW QUEENS / Holy Show

ANDREW WEATHERALL / Dalton Superstore

RADIOHEAD / I Might Be Wrong: Live Recordings

Haustor / Bolero (1985)