Howe Gelb & Giant Sand

– – .

Ovotjedno izdanje emisije eXit pruža uvid u presjek dosadašnje, skoro tri desetljeća duge karijere arizonskog sastava Giant Sand, odnosno njegovog spiritus movensa Howe Gelba, zahvaćajući pritom i njegovu samostalnu karijeru, ionako teško odjeljivu od rada matičnog benda, te još neke usputne projekte poput OP 8 i Band of Blacky Ranchette.

 

Korijeni arizonskog desert – rock sastava Giant Sand sežu još u drugu polovicu sedamdesetih. Howe Gelb je negdje pred kraj desetljeća, ponukan punk ekspanzijom počeo kreirati vlastiti garažni zvuk, koji nije podsjećao na ništa prethodno viđeno (ili poslušano). Monotoni ritam je više prizivao europske punk i post punk sastave, s Gelbov je specifični pristup gitari već počeo oblikovati taj čuveni pustinjski background. Njegov tadašnji sastav Giant Sandworms (ime je očito homage Franku Herbertu i njegovom romanu Dune) bi se još nekako mogao uklopiti u rastući trend garažnog zvuka protkanog revizijom psihodeličnog folka šezdesetih, tada aktualan kako u Arizoni tako i na zapadnoj obali (kasnije će ovaj pokret dobiti naziv Paisley Undergound), no zvuk je drukčiji, osoban, tipično Gelbovski. Sandwormsi su jedan od rijetkih sastava tog doba koji su već u začetku kreirali nešto svoje, što ih temeljito razlikuje od srodnih bendova.

gs1

Prva postava Giant Sanda (1985.). Howe Gelb je dolje, lijevo.

Promjena, odnosno abrevacija imena u Giant Sand (crvi su iz nekih razloga otpali – možda Gelb nije želio da ga povezuju sa tada aktualnom ekranizacijom Dune?) zbiva se početkom 1985., kada pod novim nazivom sastav konačno izdaje svoj prvi LP, Valley of Rain, koji, kao i slijedeći Ballad of the Thin Line Man djeluje poput uvrnutog polukabaretskog scenarija za još nesnimljeni pustinjski nadrealistički western. Uz Gelba, sastav sačinjavaju njegova tadašnja supruga Paula Brown na bas gitari, bubnjar Tom Larkins te klavijaturist Chris Cacavas, bivši član sastava Green On Red. Dva iduća ostvarenja, Storm i Love Songs idu korak dalje razvijajući glazbenu sliku Giant Sanda u pravcu amalgama akustično-električnih uvrnutih skladbi koje variraju od minijatura pa do cijelih epova. Potonjem, Love Songs, dodatni šarm daje i činjenica da je album snimljen u vrijeme tranzicije, tako da postave glazbenika variraju od skladbe do skaldbe, a čak se i na glazbenom predlošku dade uočiti Gelbova lagana nervoza zbog perturbacija u sastavu. Ipak, strah za budućnost je bio neopravdan, iako cijela izvorna postava napušta sastav. Gelb i novopridošli bubnjar John Convertino nastavljaju, i u takvoj krnjoj postavi snimaju apsolutno remek djelo – album Long Stem Rant, sastavljen od niza što kraćih što dužih skladbi koje se mogu promatrati kao predlošci ili čak etide za kasnije projekte. Štoviše, ovaj album nastavlja na mjestu gdje je Love Songs stao, i praktički kreira zvuk Giant Sanda za devedesete. Snimanje je obavljeno u starom hangaru (prikazanom na omotu albuma), a krajnji rezultat predstavlja Gelba u vjerojatno najboljem izdanju ikad – to je najmanje što se može kazati za bezvremene klasike poput Searchlighta, Paved Road to Berlin, Sucker in the Cage ili Picture Shows. Kad se sve rezimira, Long Stem Rant je djelo na razmeđu, djelo kojim jedna etapa završava a druga se sasvim jasno počinje nazirati.

Po dolasku bas gitarista Joey Burnsa (koji će uz Gelba i Convertina tvoriti jezgru onog klasičnog, arhetipskog Giant Sanda iz devedesetih), sastav snima album Swerve, gdje se iskustvo Long Stem Ranta i dolazak novog člana uparuju i rezultiraju odličnom rock pločom! Miris pustinje se naslućuje više no ikad prije, a ideje koje su na prethodniku tavorile u rudimentarnoj fazi se konačno razvijaju i uobličuju u kompaktan niz odličnih skladbi. Uistinu, od uvodne Can’t Find Love preko Sisters & Brothers i Trickle Down Sistem, pa do obrade Dylanove Every Grain of Sand, album jest kompaktno djelo iz kojega se pojedine skladbe mogu odvojiti i promatrati zasebno, no ipak najbolje funkcioniraju kao cjelina.

GiantSand_albumsNije trebalo dugo čekati na nove projekte. Štoviše, moglo bi se reći da po objavljivanju Swervea sastav ulazi u relativno dugu fazu hiperprodukcije. No, svaki od objavljenih albuma malo je remek djelo, istina sa uočljivim uglavnom konceptualnim varijacijama. Nižu se Ramp, Center of the Universe, Purge and Sloach, Glum, Backyard Barbece Broadcast…Uigranoj trojci povremeno se pridružuju vanjski suradnici poput Gelbovog dugogodišnjeg prijatelja Rainera Ptaceka (koji je vodio sastav Rainer & Das Combo do svoje smrti 1997.), ili gitarista Billa Elma, koji će kasnije pokrenuti vlastiti ambijentalni desert – projekt Friends of Dean Martinez, a kao prateći glazbenici pridružit će mu se i Burns i Convertino.

gs-ramp-press-photo

Giant Sand početkom devedesetih, u vrijeme snimanja albuma ‘Ramp’: Joey Burns, Victoria Williams, John Convertino i Howe Gelb

Upravo će vanjski angažmani ove dvojice, dakle Joey Burnsa i Johna Convertina dovesti do smanjenja inteziteta studijske i koncertne aktivnosti Giant Sanda. Vremensku ‘rupu’ od 1995. pa skoro do 2000. dvojac iskorištava za pokretanje vlastitog projekta, kojim će biti u stanju  predstaviti osobnu viziju americane (što očito nije bilo moguće u Friends of Dean Martinez, gdje su imali samo djelomična kreativna prava, a pogotovo ne u Giant Sandu, isključivo Gelbovu sastavu). Definitivni ispušni ventil Burnsa i Convertina, Calexico, je formiran 1996. kao duet, a broj članova i objavljenih albuma će vremenom rasti. Calexico će postati ime koje će u nekim terminima zasjeniti čak i Giant Sand, iako nikad neće dostići njegovu dubinu i šarm. Svejedno, otvoriti će vrata vlastitoj viziji koja se također približava savršenstvu!

Kraj milenija Gelb i ekipa obilježavaju izvrsnim albumom Chore of Enchantment, koji će, zajedno sa idućim album obrada Cover Magazine biti zadnja dva projekta benda na kojemu učestvuje legendarna ritam sekcija Joey Burns – John Convertino. Ogroman, iako ne neočekivan uspjeh Calexica vremenski ih ograničava tako da uskoro dolazi do dogovornog prekida suradnje sa Giant Sandom. Još jednom, Howe Gelb je na početku. Nakon što odradi jedan do dva uobičajena samostalna projekta,  potražiti će nove suradnike, no ovaj put u Danskoj, domovini svoje druge žene. Nova će postava (troje Danaca plus Gelb) po prvi puta biti predstavljena sredinom 2004. na albumu It’s All Over the Map, nekoj vrsti novog povratka – u svakom slučaju, ovo se djelce može bez imalo ustručivanja mjeriti sa kultnim ostvarenjima s početka devedesetih, poput Long Stem Ranta ili Swervea. Istina, zvuk je malko osobniji, pošto je Gelb počeo rušiti barijere između samostalnog stvaralaštva i onoga što radi pod imenom Giant Sand, no skladbe su dobile svoj konačni, zaokruženi oblik, a i produkcijski su izglačane ako ne do savršenstva, onda barem do lagodne slušljivosti, što je detalj na koji Gelb prethodno baš i nije obraćao mnogo pažnje.

Nakon određenog otklona u pravcu samostalnih projekata (iako, ponavljam, granica istih i Giant Sanda se već počela gubiti), realiziranih kao Arizona Amp and Alternator (pod tim je nazivom objavljen i istoimeni album), te Sno’ Angel Like You, koji je potpisan od strane Howe Gelba, bend se vraća 2008. sa iznenađujuće dobrim proVISIONS. Iako je albume ovog novog, ‘danskog’ Giant Sanda dosta nepraktično i nezahvalno uspoređivati sa prethodncima, očito je da je riječ o možda najboljem Howeovom izrazu, naravno uz izuzetak nenamašnog Long Stem Ranta. Čvrstoća i sigurnost nastupa te nešto tiši i pomalo ambijentalni feeling nadomještavaju nekadašnji eksperimentalni pristup i ‘nečisti’ zvuk. Iako nije polučio bitnije hitove (o tome je, uostalom, apsurdno govoriti kad je Howe Gelb u pitanju), proVISIONS je, kao i njegov prethodnik kompaktan i izniveliran album, kolekcija odličnih pjesama čija se briljantnost još bolje istakne kad kad ih se razmatra odvojeno od cjeline.

GiantSand

Novomilenijska ‘skandinavska’ postava Giant Sanda. Gelb je drugi slijeva.

Upitno je u kojoj je mjeri prateći sastav (rekosmo, u potpunosti sastavljen od Danaca) uhvatio onu Gelbovu pustinjsku nit, no jedno je nepobitno – skladbe na svim ostvarenjima od It’s all over… naovamo posjeduju jednu dozu stoičke promišljenosti i smirenosti. Čak je vjerojatnije da se Howe Gelb u novom ambijentu oslobodio nekog skrivenog tereta kojeg se, istina, moglo promatrati i kao kreativni poticaj, no mnogo češće u vidu kočnice. Konac prvog desetljeća novog milenija (kao i godine koje slijede) Gelba zatiču u fazama brojnih promjena boravišta, odnosno letova na relaciji Kopenhagen – Tucson (via JFK? via La Guardia?) i obrnuto. U tom se svjetlu promjenjivog inteziteta mogu promatrati i Blurry Blue Mountain (2010.) i Tucson (2012.); dva zasad zadnja uratka potpisana kao Giant Sand, odnosno Giant Giant Sand u slučaju ovog potonjeg.

Unatoč činjenici da su izmjene tiših i agresivnijih dionica već postale sinonim za Gelbovo građenje skladbe, pjesme s ova dva posljednja albuma dodatno odmiču od tog stereotipa, postavši cjelovitije, konciznije, ujednačenije, te primjetno tiše. Ukoliko je takav pristup u određenoj mjeri već i korišten na postmilenijskim uradcima It’s all over… i proVISIONS, na Blurry Blue Mountainu i Tucsonu postaje dominantan, stvarajući tako jedan novi zvučni izričaj Giant Sanda, na neki način osobniji, te samim time bliži Gelbovim samostalnim ostvarenjima. A njih je ne samo nepravedno, već i bespredmentno odvajati od izdanja objavljenih pod ‘Giant Sand’ etiketom.

Između 2010. i trenutka pisanja ovog teksta (ožujak 2014.), Gelb je pod vlastitim imenom snimio jako dobar Melted Wires (2010.), koji donosi obrade nekih starijih vlastitih brojeva u novom aranžersko-izvođačkom ruhu, iste godine objavljen Alegrias, čiji se hispano prizvuk naslućuje već u naslovu (album je potpisan kao Howe Gelb & A Band of Gypsies), također prožet nekim već viđenim skladbama – uostalom, to je Gelbova dugogodišnja praksa, Snarl Some Piano iz 2012., te dva izvrsna ostvarenja, oba iz 2013: Dust Bowl, koji se može promatrati kao svojevrsni homage Woody Guthrieu i njegovoj čestoj tematici; pješčanim olujama koje su sinkronizirano s Velikom krizom početkom tridesetih praktički uništile imanja i živote brojnim farmerima na području Oklahome, Kansasa i sjevernog Texasa, te zasad posljednji Gelbov kreativni krik uopće, uglavnom akustični, hvaljeni album The Coincidentalist.

coincidencePriču o Howe Gelbu i njegovom Giant Sandu bi bilo krajnje nepravedno zaključiti bez spominjanja dva usputna projekta – The Band of Blacky Ranchette i OP8. Pod ovim je prvim imenom Gelb kasnih osamdesetih i ranih devedesetih snimio tri albuma koja glazbeno sasvim jasno vuku na tradicionalnu američku glazbu svih stilova, boja i oblika, ali uz blagu dominaciju countryja i prizivanje duhova jednog Grama Parsonsa, pa ako želite, i Hanka Williamsa! OP8 je pak sastav čije je djelovanje ostalo zabilježeno tek na jednom albumu (Slush iz 1997.), a uz Gelba su ga sačinjavali i kantautorica Lisa Germano, te ritam sekcija Giant Sanda (tada već jezgra Calexica), Joey Burns i John Convertino. Uz većinu autorskih skladbi, ovdje se ističu i solidne obrade pjesme Sand Lee Hazlewooda, te Round and Round Neil Younga. Zanimljivo je da ova dva covera otvaraju i zatvaraju album, smještajući umotvorine gđice Lise, Howea, Joeya i Johna unutar tog nenametljivo postavljenog, a ipak jasnog okvira.

blacky_op8A dalje?

Teško je davati prognoze kada je Gelb u pitanju. Očito je kako se može nositi sa teretom kulta Giant Sanda, te da je još daleko od pražnjenja kreativnih baterija. Uostalom, učestale turneje zadnjih godina (što samostalno, što sa bendom) ukazuju da se nalazi u relativnoj plodnoj autorskoj fazi – Gelb je, naime, tipičan road movie kantautor; jedan od onih glazbenika koji najbolje rezultate daju stvarajući pri nastupima i putovanjima.

Sam značaj Giant Sanda posebna je priča. Možete ih smatrati jednim od začetnika suvremene glazbene americane, iako su imali relativno malo dodirnih točki sa sastavima koji u pravilu nose taj epitet. Izbjegli su svrstavanje uz njima blizak Paisley Underground, nisu se zamarali pitanjima odnosa velikih i malih izdavačkih etiketa poput drugih velikih bendova osamdesetih, a u vrijeme kad je zaslugom sastava Uncle Tupelo i tzv. No Depression pokreta folk americana sa punk rock elementima konačno našla put do javnosti, Giant Sand su već bili institucija! U kojoj su mjeri uspjeli ostvariti ono za čime teži svaki sastav sličnog usmjerenja, odnosno kreirati svoju viziju onoga što je pokojni Parsons nazivao Cosmic American Music? I to je upitno, jer tumačenja variraju od slušatelja do slušatelja.

Možda ih je stoga najbolje promatrati kao ono što i jesu: pomalo uvrnuti, uvijek izvoran i aktualan autorski rock sastav; s jakom voljom za promjenama, laganim vrtloglavicama od pustinjskog sunca, i uz popriličnu hrpicu vjetrom nanešenog pijeska.

20/03/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,