Hotel Chelsea

10:00–12:00 – 25.10.2018.

Glazbeno putovanje kroz vjerojatno najpoznatiji hotel suvremene popularne kulture!

Njujorški hotel “Chelsea” je smješten na broju 222 Zapadne 23. ulice, a u svojoj je tradiciji dužoj od sto godina služio kao kreativno utočište brojnim književnicima, redateljima, slikarima, te posebice glazbenicima. Kroz taj je kultni i monumentalni boemski spomenik jednog prošlog vremena prodefilirala uistinu impozantna lista ljudi koji su obilježili dvadeseto stoljeće. Dylan Thomas, Jack Kerouac, Leonard Cohen, Bob Dylan, Andy Warhol, Lou Reed, Edie Sedgwick, Madonna, Sid Vicious, Stanley Kubrick, Sam Shepard, Patti Smith, Janis Joplin, Jackson Pollock, Eugene O’Neill, William S. Burroughs, Allen Ginsberg, Arthur C. Clarke, Tom Waits i Nico su tek neka od tih imena… Ukoliko vas je ova tema zainteresirala, dojam će vam biti definitivno jasniji nakon preslušavanja ovotjednog izdanja Soda Fountaina!

There’s hardly been an artist who has lived in the Chelsea was not in some way captured by its flair.

/Patti Smith/

Pročelje hotela "Chelsea", 222 West 23rd Street (između Sedme i Osme avenije)

Pročelje hotela “Chelsea”, 222 West 23rd Street (između Sedme i Osme avenije)

Ta je dvanaestokatnica s pročeljem od crvene cigle trebala biti luksuzna stambena zgrada, ili je tako barem planirano godine 1885., po njezinu dovršenju. Igrom slučaja, potrebna kvota platežno sposobnih stanara, koji bi opravdali troškove gradnje i održavanja nikad nije dostignuta. Stoga je funkcija tog ikoničkog objekta, smještenog na broju 222 Zapadne 23. ulice prenamjenjena – od 1905. lokacija je poznata kao hotel Chelsea.

No, za razliku od većine gradskih hotela, Chelsea je svojim gostima omogućavao dugotrajno boravljenje, često i po nekoliko godina. Također, vjerni su gosti mogli računati da će, po povratku nakon određenog izbivanja iznova dobiti istu sobu. To ga je učinilo idealnim boravištem za umjetnike svih boja i oblika – glazbenike, pisce, slikare, filmaše i slične. Malo po malo oko hotela Chelsea je izgrađena svojevrsna fama, što se opet dobrim dijelom može zahvaliti relativnoj blizini boemskih četvrti južnog Manhattana poput Greenwich Vilagea i West Villagea. Uistinu, vrijeme će se pokazati ključnim faktorom pri valoriziranju ovog objekta koji će već početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća imati kultni status.

12

Nebeske zvjezdice koje su svojim boravcima oplemenile ambijent hotela Chelsea: Dylan Thomas, Allen Ginsberg, Patti Smith, Leonard Cohen, Bob Dylan, Nico, Jack Kerouac, Jasper Johns.

U prvom redu, hotel Chelsea bio je utočište književnika, pjesnika i sličnih literarnih marginalaca. Između ostalih, početkom prošlog stoljeća tu je boravio Mark Twain, no do pune će afirmacije doći koncem dvadesetih i tridesetih godina, dakle u doba dominacije ‘izgubljene generacije’, kada će jednu od soba na dulje vrijeme uknjižiti Thomas Wolfe. Među ostalim literarnim imenima čija je sudbina neodvojivo vezana za Chelsea, vrijedno je spomenuti Tennessea Williamsa, Arthura Millera, Eugenea O’Neilla, Brendana Behana, Jean-Paula Sartrea i njegovu partnericu Simone de Beauvoir, Gorea Vidala, Charlesa Bukowskog, Herberta Hunckea, Gregoryja Corsoa, Johna Giornoa…

Također, Arthur C. Clarke je tijekom rada na romanu (i pripadnom scenariju) 2001: A Space Odysey živio upravo tu – ukoliko malo detaljnije provjerite poglavlja njegovog poludnevničkog djela 2001: Lost Worlds, naići ćete na opise čestih pijanki koje su Clarke i Stanley Kubrick tijekom te 1967. organizirali s Allenom Ginsbergom i Williamom S. Burroughsom. Dvojica potonje spomenutih su inače koristili hotel Chelsea kao bazu gdje bi  svraćali na ‘intelektualne debate’ sa istomišljenicima poput Herberta Hunckea i Gregoryja Corsoa, ali i s brojnim oponentima, a Burroughs je po definitivnom povratku u New York početkom sedamdesetih živio praktički između dvije kultne lokacije; hotela Chelsea i famoznog ‘Bunkera’ u Boweryju.

Kad već spominjemo pripadnike tzv. beat generacije, bilo bi neoprostivo zaboraviti Jacka Kerouaca koji je svoja lutalačka iskustva s ostalim bitnicima desetak godina kasnije, 1957. pretočio u kultni roman On the Road (Na cesti). Tih je tristotinjak stranica napisao tijekom tri tjedna boravka pogodite već na kojem mjestu, pišući praktički bez prestanka – pauzirao bi tek kako bi uzeo dodatnu rolu benzedrina ili pojeo hotelsku juhu od graška. Kontinuitet je dodatno osigurao izbjegavši nepotrebno uvlačenje novog papira u pisaći stroj, tako da je selotejpom spojio perforirane papire (dobio ih je na poklon od stanovitog Luciena Carra, tada već renomiranog urednika) u monstruoznu traku dugačku dvadesetak metara!

Nažalost, hotel Chelsea bio je poprište dvaju mitskih ‘književnih smrti’, iako su oba aktera u stvari izdahnula naknadno, u bolnici. 21. rujna 1968. poznati se američki pisac Charles R. Jackson (autor romana The Lost Weekend) u svojoj hotelskoj sobi planski predozirao barbituratima, no još je poznatiji odlazak velškog pjesnika Dylana Thomasa. Dotični je za boravka u toj pitoresknoj zgradi lijepe ciglaste fasade – bilo je to tijekom njegove književne turneje u jesen 1953. – proboravio čitavu večer za šankom, nakon čega se nekako uspio popeti do sobe, gdje je ženi izgovorio one antologijske riječi, možda svoj najpoznatiji ‘stih’:

I’ve had 18 straight whiskies; I think that’s the record.

da bi se zatim skljokao na pod. Zauvijek.

(intro: Uncertain Future Of Hotel Chelsea, part 1)
01 Joni Mitchell – Chelsea Morning
02 Graham Nash – The Chelsea Hotel
03 dEUS – Hotellounge
04 Coil – Sex With Sun Ra, part 1 – Saturnalia (Submission I)
(intermezzo: Dylan Thomas – Do Not Go Gentle Into That Good Night)
05 Bob Dylan – Love Minus Zero
06 Lana Del Rey – Chelsea Hotel #2
07 Kinky Friedman – Dear Abbie
08 The Antlers – Bear
(intermezzo: William S. Burroughs – Twilight’s Last Gleaming)
09 Jefferson Airplane – Third Week In The Chelsea
10 Noah & The Whale – Life Goes On
(intermezzo: Uncertain Future Of Hotel Chelsea, part 2)
11 Patti Smith – Ghost Dance
12 Jeffrey Lewis – The Chelsea Hotel Oral Sex Song
13 Dan Bern – Chelsea Hotel
14 Joey Ramone – Like A Drug I Never Did Before
15 Okkervil River – Bruce Wayne Campbell Interviewed On The Roof Of The Chelsea Hotel, 1979.
(intermezzo: Allen Ginsberg – On Neal’s Ashes)
16 Alejandro Escovedo – Chelsea Hotel ’78.
17 Tom Waits – Christmas Card From A Hooker In Minneapolis
18 Johnny Thunders – Born To Loose
19 Coil – Sex With Sun Ra, part 1 – Saturnalia (Submission II)
20 Ryan Adams – Chelsea Hotel Nights
21 Nico – Chelsea Girls
(intermezzo: Gregory Corso – Vision Of Rotterdam)
22 Bob Dylan – Sara
23 Keren Ann – Chelsea Burns
(outro: Leonard Cohen – Chelsea Hotel #2)

Hotel Chelsea je dakle desetljećima slovio kao utočište pisaca, redatelja, slikara i glumaca, ali upravo su glazbenici (uz sirotog Dylana Thomasa) bili ona kasta koja ga je proslavila, mada i pomalo neslavno. Možda najpoznatiji primjer jest onaj Leonarda Cohena, kojemu je soba 424 praktički bila ključno njujorško boravište. Zvijezde su se jednog dana godine 1968. poklopile na poprilično čudan način, pa je Leonard u liftu sreo djevojku iz sobe 411, tada već alkoholom i heroinom načetu blues pjevačicu po imenu Janis Joplin. Noć su proveli u njegovom apartmanu, a fragmenti romantičnih sjećanja su kasnije kristalizirani u pjesmi nazvanoj Chelsea Hotel #2, koja će biti objavljena na Cohenovom albumu New Skin for the Old Ceremony (1974.).

I remember you well in the Chelsea Hotel
you were famous, your heart was a legend.
You told me again you preferred handsome men
but for me you would make an exception.
And clenching your fist for the ones like us
who are oppressed by the figures of beauty,
you fixed yourself, you said, “Well never mind,
we are ugly but we have the music.”

And then you got away, didn’t you babe…

Ukoliko je Cohenova relacija s ovim mjestom antologijska, ona koja se tiče Boba Dylana gotovo je školski primjer, poznat do te mjere da se taj kultni kantautor, slično onom velškom pjesniku po kojemu je i odabrao umjetničko ime redovito spominje kada treba povući usporednicu između poznatih osoba i hotela Chelsea.

Iako je još od 1962. živio na raznim lokacijama u blizini Greenwich Villagea, soba 2011 je godinama predstavljala neku vrstu posvećenog tla, prostor koji će Dylanu bezuvjetno vratiti dašak posrnule kreativnosti. Poznato je da je tijekom skladanja pjesama za album Blonde on Blonde (1966.) u više navrata boravio u Chelseaju, a u samim je stihovima kompozicije Sara (sa albuma Desire iz 1975.) ovjekovječio te trenutke:

I can still hear the sounds of those Methodist bells
I’d taken the cure and had just gotten through
Staying up for day in the Chelsea Hotel
Writing “Sad-Eyed Lady of the Lowlands” for you.

34

Još nebeskih zvjezdica koje su svojim boravcima oplemenile ambijent hotela Chelsea: William S. Burroughs, Edie Sedgwick, Sid Vicious, Andy Warhol, Herbert Huncke, Janis Joplin, Arthur C. Clarke, Simone de Beauvoir.

Govoreći o glazbenicima koji su svoje kreativne highlightove doživljavali od druge polovice šezdesetih pa do početka osamdesetih, nemoguće se oteti dojmu da popis onih koji su barem nekoliko dana odsjeli na broju 222 Zapadne 23. ulice nalikuje na listu “tko je tko u popularnoj kulturi”. Dragi nam je hotel tako u određenim fazama ugostio članove sastava The Doors, Pink Floyd, Canned Heat i Grateful Dead. Početkom sedamdesetih ovdje je živjela tada još anonimna pjesnikinja Patti Smith, zajedno s dramaturgom i piscem Samom Shepardom. Kada je sredinom sedamdesetih privremeno napustio Los Angeles, Tom Waits se skrasio upravo tu, gdje je napisao veći dio pjesama za albume Small Change i Blue Valentine’s. Koje desetjeće ranije, u tim je viktorijanskim sobama od vječno prisutne tuge uz pomoć heroina pokušala bježati Edith Piaf…

Ronnie Drew (The Dubliners), Jeff Beck, Iggy Pop, Nico, Joey i Dee Dee Ramone, Alice Cooper, Alejandro Escovedo, Joni Mitchell, Jimi Hendrix, Chick Corea, John Cale, Richard Hell – svi su oni kroz jedno vrijeme bili dijelom hotelskog inventara. Lista se vremenom nadopunjavala: Rufus Wainwright, Ryan Adams, Pete Doherty i ostatak The Libertinesa, Dave Gahan, Anthony Kiedis, pa i Madonna, koja se 1992. vratila na ‘poprište zločina’ kako bi u svojoj bivšoj sobi (822) snimila nekoliko fotografija za album The Sex. Također, nesretna je sudbina tijekom njegovih zadnjih dana u Chelsea dovela Johnnyja Thundersa.

hotel-chelsea

12. listopada 1978., jutro: iz hotela Chelsea mrtvozornici iznose iskasapljeno tijelo Nancy Spungen, djevojke Sida Viciousa

Možda je najmračnija ‘glazbena’ priča ona koja se tiče Sida Viciousa, u to vrijeme već bivšeg bas gitarista londonskih Sex Pistolsa, te njegove djevojke Nancy Spungen. Vjerojatno je malo kome promakao detalj o povezanosti soba skrivenih iza crvene ciglene fasade i fatalne alkoholno – heroinske kombinacije, no jeziva smrt mlade Nancy bila je svojevrsna kulminacija loše karme. U noći s jedanaestog na dvanaesti listopada 1978. Sid je u neuračunjlivom stanju u sobi 100 ubio svoju djevojku zadavši joj više fatalnih uboda nožem. Nakon što je idućeg jutra pronađeno njezino tijelo, njujorška je policija promptno optužila Viciousa za ubojstvo. No, on je nekoliko mjeseci kasnije (veljača 1979.) sam sebi presudio intravenoznim overdoziranjem heroinom. Čelnici NYPD-a su samo slegnuli ramenima i zabilježili: case closed.

Boemska aura hotela Chelsea nije privlačila samo pisce i glazbenike, već i brojne vizualne umjetnike. Bilo je među njima likovnjaka, stripaša i fotografa – Frida Kahlo, Jasper Johns, Jackson Pollock, Robert Blackburn, Andy Warhol, Robert Crumb, Robert Rauschenberg, Diego Rivera, Robert Mapplethorpe – kao i filmaša: Wim Wenders, Jim Jarmusch, Dennis Hopper, Stanley Kubrick, Miloš Forman, David Duchovny, Ethan Hawke, Jane Fonda, Elliott Gould te Uma Thurman. Naravno, ova je lista tek vrh ledene sante.

leon

Natalie Portman kao Mathilda u Bessonovu filmu “Leon: The Professional” (1994.). Praktički su svi interijeri snimljeni u hotelu Chelsea.

Interijer hotela u više navrata je poslužio kao zahvalna kulisa pojedinih filmova, a pozntiji su primjeri Bessonov Léon: The Professional, Coxov Sid & Nancy, Chelsea Walls Ethana Hawkea te House of D Davida Duchovnyja.

Znakovita je i činjenica da je Warhol barem jedan od svojih eksperimentalnih filmova, Chelsea Girls iz 1966. (neponovljiva izbrisana prezentacija tragične heroine Edie Sedgwick) snimio u hotelskoj sobi koja je u to vrijeme bila boravište prelijepe Edie. Zanimljivo je da je sedinom osamdesetih njihov zajednički prijatelj Lou Reed – bilo je to vrijeme prvih ozbiljnijih svađa s tadašnjom ženom fotomodelom Sylviom – pobjegao u smirujuće ozračje Zapadne 23. ulice na broju 222, tražeći istu sobu u kojoj je kao promatrač svjedočio nastanku tog kultnog filmskog uratka. Pitate se zašto ‘izbrisana’? Kriv je Bob Dylan, čiji je tadašnji menadžer Albert Grossman već imao nekakve ugovore s Edie, čime je blokirana njezina pojava u filmu. Svejedno, pametni je Andy sačuvao njezine snimke te ih lukavo iskoristio u jednom od kasnijih filmova.

Trenutno je ovaj hotel u fazi renoviranja (možemo samo pretpostaviti kakvim će sranjem gentrifikacijski postmodernistički pristup ‘obogatiti’ ovu kultnu i jedinstvenu građevinu), no ipak je stalnim gostima ostavljena mogućnost boravka – do daljnjeg. Tako to ide; vlasnici se izmjenjuju ali Chelsea prkosi vremenu. Nadajmo se da će barem hipsterskom smeću biti uskraćen pristup!

Edie Sedgwick i Andy Warhol u sobi hotela Chelsea, pri snimanju filma 'Chelsea Girls' (1966).

Edie Sedgwick i Andy Warhol u sobi hotela Chelsea, pri snimanju filma ‘Chelsea Girls’ (1966).

Trebala je to biti nikad realizirana stambena zgrada za platežno sposobnije stanovnike Manhattana. Onda je transformirana u hotel istovremeno mračne i blještave aure. Koncem travnja 1912., Chelsea je ugostio neke od preživjelih putnika s Titanica, ako ne iz filantropije, onda iz razloga što se njujorško ‘matično’ pristanište kompanije White Star Line nalazilo na doku 54, relativno blizu Zapadne 23. ulice.

Što će se u nadolazećim vremenima dogoditi s hotelom Chelsea i hoće li Manhattan još jednom biti zaogrnut oblakom prašine – ovaj put one crvene, ciglene, ostaje nam vidjeti. Mada, čak i eventualno rušenje objekta koji je po američkim kriterijima davno prerastao svoj životni rok (sjetimo se, izgrađen je 1885.) neće izbrisati sve one vanvremenske tragove koje je u njegove zidove i uvijek prisutnu boemsku atmosferu utkao čitav taj niz neponovljivih kreativaca! Bolje na koncu i sravnjivanje sa zemljom nego transformacija u još jednu gentrificiranu hipstersku jazbinu!

 

powered & provided by ©eXit

24/10/2018

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,