Hip Hop 101

– – .

Run the Jewelsi , Bone-Thugsi, novi The Game i neke domaće kmice za 101. epizodu RLS-a.

Napokon, nakon više mjeseci čekanja, singlova, updateova i teasera, zaboravljena zvijezda west coast repa, The Game je bacio prvi od dva dijela svog novog albuma The Documentary 2.
Kao što samo ime sugerira The Game se referira na svoj prvi album, The Documentary koji je ostao zacementiran kao klasik novijeg repa prodavši preko 5 milijuna primjeraka. Malo više od 10 godina kasnije i The Game se vraća tamo gdje je sve počelu, u rodni Compton, bezbroj puta opjevani dio Los Angelesa u kojem su korijeni gangsta repanja. Iako već desetljeće crpi inspiraciju iz uličnog života Comptona ovaj put se to doima dosta drugačije i svježije zbog načina na koji The Game pristupa muzici. Ne svodi se sve na reprezentanje i jednostavno vikanje “Compton!”, Game repa o svom odrastanju, kao na stvari “Don’t Trip”: “I hopped every backyard on my block/Till I got to Elm Street, took the rag out my sock/And I could have been a Crip, but I ain’t like blue that much/All Crip school, I ain’t really go to school that much,

Osobno mi je izrazito zanimljivo koliko se može čuti utjecaj Kendricka Lamara na ovom albumu. što je zapravo ista stvar kao i na posljednjem Dr. Dreovom albumu. Flow mu je dosta slobodniji i ne boji se biti kreativan s njim i to čak ide do te mjere da se na nekim trakama (npr. “On Me” na kojoj mu featurea Kendrick Lamar) sam beat mijenja da bi stilski više odgovarao tematici o kojoj se repa, što je definitivno element kojeg je Kendrick uveo u igru. Šareniji je s ritmovima i stilom ali ne pokušava imitirati flow svojih gostiju na pjesmama kao što je to do sada znao raditi. Impresivno je također što uz jako puno featurova (čak 18) ni u kojem trenutku se ne doima da je Game izgubio kontrolu nad volanom ovog albuma što je još impresivnije ako se uzme u obzir da su neki od tih 18 imena objektivno reperi za klasu bolji od samog Gamea. Svaka pjesma se stapa sa sljedećom što pogotovo dolazi do izražaja kod tematski sličnih pjesama. Recimo imamo niz od tri pjesme “Circles”, “Uncle” i “Dedicated” koje se bave nekim njegovim ljubavnim problemima ili recimo trake “Made in America” i “Dollar and a Dream” koje su zapravo neki njegov pobjednički krug u kojem gleda na svoju karijeru i desetljeće uspješno provedeno u hip hopu. Ti neki detalji iz kojih Game vuče inspiraciju su što čini ovaj album zanimljivijim od nekog kvartovskog albuma i čine ga iskrenijim i pristupačnijim nama wanksterima.
Napokon je sredio neke probleme u svojim tekstovima koje je dugo vukao. Još uvijek baca name dropove ali ni blizu kao prije i uz slobodniji flow i sigurnije repanje se to čak i ne primjećuje toliko. Produkcija je iznimno raznolika. Od stvari “100” koja je vrlo soulful, Mike Will Made It-ov vrlo elegantan beat za “Summertime” do bounce himne “Don’t Trip” sve one zvuče kao da pripadaju istom albumu upravo zbog Gameovog gangsta šarma i west coast energije.

Naravno ima i par nedostataka. Za moj ukus je možda malo predug i ima par momenata koji su se mogli lako izbjeći. Stvari “Hashtag” i “Mula” koje su možda malo dosadne i produkcijski nezanimljive ili stvar “Bitch, You Ain’t Shit” koja, unatoč tome što je banger, možda malo ubija feel koji postavljaju vrlo kompleksne i duboke stvari prije nje (“Dedicated” i “Circles”). Sve u svemu bez nekih većih prigovora.
Kroz većinu albuma čujemo jaku produkciju i vjerojatno lirički najjačeg Gamea do sada: “Now I’m a veteran, spit a 16 sixteen ways/Sixteen in a clip, spit it 16 ways/I know six teens, pull up to a sweet sixteen and spray/I’m like sixteen Jays but the beat I can manage/So every Sweet 16 is like Duke and Kansas,”. I to je samo jedan od vrhunskih liričkih momenata na albumu.
Prvi dio The Gameovog “The Documentary 2” je izvrstan pokušaj da nešto poznato napravi ponovno svježim i zanimljivim. Definitivno jedva čekamo drugi dio ovog projekta.

16/10/2015

autor: petar

Tags: , ,

«