HEMENDEX / Solution to Reality

– – .

Album koji sadrži bit one fraze o prekidanju kad je najbolje. HEMENDEXA više nema ali nam ostaje ovaj briljantan materijal kao vrlo bitan monument domaće glazbene produkcije. Utorak u 9.00h te četvrtak u 17.00h, integralno.

a bright new future...

a bright and new future…

Nakon 5 godina srastanja kao bend, peglanja produkcijske i sveukupne vizualne slike, izdanja što digitalnih što limitiranih vinila, lajvova kao main act ili kao support velikim imenima kao The Young Gods, Wedding Present i Ladytron, HEMENDEX izdaju službeni album i odjavljuju se koncertom i promocijom albuma 23.11.2013 u klubu Attack! ( AKC Medika).

Službeni press glasi ovako:

Prije skoro točno godinu dana započeli smo proces snimanja demo verzija nekih pjesama, koje su ujedno poslužile kao mali preview za sve koji žele imati uvid u trenutačni zvuk benda (“November Sessions 2012”). Znajući s kakvim materijalom raspolažemo i kako želimo da album zvuči, angažirali smo mladog Jovana Vesića iz Beograda kao producenta, poznatijim po svojoj glazbi (Inje) i odabrali spori proces snimanja albuma na relaciji Zagreb – Beograd.
Godinu dana kasnije s ponosom predstavljamo “Solution To Reality”, rezultat skoro-pa-jednogodišnjeg studijskog reda i novi, drugačiji zvuk benda koji je 2009. počeo sa svojom modernom verzijom synth pop glazbe.

Da im sad još i mi soli na ranu ne stavljamo, super iskren i zanimljiv intervju Naranče, basiste i glavnog vokala..te kako samo kaže, glavnog krivca za raspad benda i A.Jurkasa prenesen sa portala Ravno do dna.

U kojoj glazbenoj zemlji i koje glazbeno vrijeme nastaje Hemendex?
Mladen Naranča: Hemendex je nastao 2009. u Zagrebu, u Hrvatskoj, kao želja da se radi nešto novo i drugačije od onog što sam radio do sad. Zapravo nitko od nas nije imao bend koji zvuči tako…

Koje su od starta bile klice i uzročnici nastanka benda?
Mladen Naranča: Ima nešto krajnje uzbudljivo u ulasku u relativno nepoznat svirački teritorij. U Winampovima i gramofonima nam je takvo nešto bilo daleko od nepoznatog. Međutim, slušanje je jedno, a sviranje drugo. Mislim da niti ne moraš napiti starog rokera da ti prizna da ima skrivene mp3 foldere u kojima se nalaze “Violator”, “Dare” i još pokoji klasik, a kamoli nas koji smo uvijek voljeli manje više sve što je šarafilo po modularnim sintisajzerima. Još poželjniji su bili oni koji su se odlučili prošetati po granici između elektronske i “organske” glazbe, nešto što smo i sami pokušavali. Mislim da bi ljudi trebali biti otvoreniji prema drugim vrstama glazbe. Svemu treba dati šansu.

Estetika rada je uvijek bila indie princip. Iz stava ili nužde?
Mladen Naranča: Iz nužde. Na samom početku smo se odlučili na tiskanje 7″ vinila u dobrom starom DIY fazonu jer se nitko nije ponudio da nam to radi, a možemo sami. Nismo nikad imali problem sa outsourceanjem posla i bili smo dosta sretni kada su Geenger i IDM pokazali interes za rad s nama. Naravno da nas je uvijek bio strah svaki put kada smo pregovarali s diskografima da bismo mogli biti naguženi, ali taj deal nam je odgovarao u tom trenutku. Svejedno, uvijek nam je bila prirodna stvar da sve ideje za dizajn, image i ostalo dolaze od nas. Sve ponude su uvijek bile dobrodošle, ali su se čitali i najsitniji fontovi u ugovoru. Meni to zvuči kao zdrav razum.

Jesu li točne informacije o tome da bi debi album mogao ujedno biti i posthumni? Ako je tome tako bit će da je raritet svjetskih razmjera. Pa ako možeš raslojit i racionalizirat takav scenarij događanja?
Mladen Naranča: Prije nego što odgovorim na pitanje, moram napomenuti da ga ne smatramo prvim albumom. Kombinaciju prva dva EP-a (“Reset 1″, “Reset 2″) smo oduvijek smatrali svojim prvim albumom i “Solution To Reality” se zvukom i atmosferom znatno razlikuje od tog materijala i tehnički se radi o Hemendexu v2.0. Razlog za raspad je poprilično jednostavan. Krivac za situaciju sam upravo ja, jer sam vremenom izgubio volju i motivaciju za rad u ovom bendu, zasitio se tog zvuka, metoda i pristupa. Jako sam ponosan i na album i na materijal, ali sada želim raditi druge stvari – za ovaj bend sam dao sve što mu mogu/želim dati. Znam da je ljudima zanimljivije kad se ljudi prvo posvađaju, prorade ego tripovi ili netko nekoga prevari, ali nama se, srećom, ništa ružno s ljudske strane nije desilo. Jedino što mi je bitno u cijeloj priči je da prijatelji ostanu prijatelji. Jednom sam intervjuirao Kekina za Tvorničar i rekao je (nešto u stilu) da kada priča o Zokiju da prvo kaže “moj prijatelj”, a ne “kolega iz benda”.

Što je zapravo Hemendex? Verbalno složen od koga čega? Sjemenište kakvo?
Mladen Naranča: Hemendex je nešto što se često može vidjeti u jelovnicima ugostiteljskih objekata lociranih u ruralnim predjelima Slavenskih zemalja. Slabo smo mi iz istočnog bloka znali engleski i pisanje istog pa su šunka i jaja često postajali hemendex.

Ono što svirate mnogi su krstili od dark electro industro synth popa, ovih onih otvorenih ladica, međutim kako ste vi to autorski doživljavali?
Mladen Naranča: Nismo se previše opterećivali ladicama, radije smo se zabavljali lijepeći neke svoje etikete, kao “hotwave” (suprotno od coldwave, jel…) i radili to što već radimo. Nisam siguran za ostale iz benda ali bi meni “sabrana djela” ovog benda sve zvučala kao kompilacija nekoliko bendova, šarenilo, ali ne mogu biti objektivan prema tome iz očitih razloga. Čini mi se da su nas najviše voljeli ljudi koji preferiraju glazbu s mračnijeg dijela spektra, a to sigurno nešto znači.

Funkcinirali ste i kao DJ set izvođači. Ima li love u oba smjera i koja je poredba obzirom na manjkavo stanje na sceni?
Mladen Naranča: Time smo kratili vrijeme dok smo imali promjene u postavi. I zahvaljujući tadašnjem booking agentu (Marjan aka Marmat) došli smo do Olega, koji je školovani pijanist, multiinstrumentalist, ali ujedno i iskusan DJ. Mene to nije naročito ispunjavalo, ali Oleg i Dino to vole i jako dobro rade. Financijski gledano, barem iz nekakve naše underground perspektive i kratkog iskustva, puštanje glazbe se čini daleko isplativijim hobijem (ako govorimo o “elektronskoj” glazbi) i to se vidi u broju ljudi koji se time bave. Potpuno razumijem ljude kojima je puštanje glazbe zanimljivije od kompozicije, pisanja pjesama ili kako god to želimo nazvati, jer je zahvalnije, čak i ako si potpuni početnik… Opet, kao što ne snima baš svatko sjajne ploče, nije ni puštanje glazbe takav mačji kašalj kakav laici misle da jest. I tu se traži nekakav talent, poznavanje materijala, vještina, tehnika, itd… Mislim da se gitaristi se ne bi smjeli ljutiti na nekoga tko je prodao više karata i zabavio više ljudi, a krotitelji ritam mašina (koji ne DJ-aju) bi se umjesto sipanja otrova možda trebali radije potruditi da njihova stvar završi u nečijem setu.

Koje je u stvari vaša publika i broji li se po gradovima u desecima, stotinama ili ima potencijala i za četvrtu znamenku?
Mladen Naranča: Nisam siguran, bili smo u situacijama u kojima smo svirali pred krcatim podijem, a bilo je i “6 karata, ton majstor, konobar i pas” situacija. Svaki bend koji kaže da mu se nikad nije desilo ovo drugo, laže. Također, ne vjerujem da je ijedan bend koji pjeva na engleskom u regiji ikad računao na 1000+ ljudi, osim ako se ne radi o festivalu. Zato smo i najviše voljeli festivale jer si se na tim vašarima uvijek predstavio “običnim ljudima”, kojima se ne da kopati po blogovima u potrazi za novom glazbom i koji će slučajno naletjeti na tebe. Vjerujem da je takva publika otvorenija i na neki način iskrenija od “kolekcionarske”.

Hvaljeni ste kao live bend za razgruvat se… Kako je to live funkcioniralo?
Mladen Naranča: Uvijek nam je bilo fora kada imaš što za gledati osim nekoliko ljudi koji sviraju i pjevaju, pa smo tako na velikoj većini koncerata imali live VJ-ing, maglu i light show. Da malo nadopunim drugo pitanje, čini mi se da svatko želi imati bend kakav u tom trenutku želi gledati. Ono što smo htjeli gledati i čuti, to smo napravili, bez obzira na to što je npr. VJ (čiju je funkciju uglavnom obavljala talentirana Matea Jocić) član više i ipak neki trošak. Zvuk i postavka benda na bini su dosta specifični ako ih usporedimo s npr. klasičnim rock bendom, pa se nije nikad štedjelo ni na ton majstoru… Uzalud pišemo pjesme i lupamo po klavijaturama ako je rezultat polovičan. Uvijek smo nastojali izvući maksimum iz svakog nastupa.

Koje su najgluplji razlozi raspada bendova za koje si čuo?
Mladen Naranča: Jedini zanimljiv primjer kojeg se trenutačno mogu sjetiti je situacija u kojoj “raspadnuti” Nihilist postaje Entombed jer su se htjeli riješiti jednog od članova, kao da on neće skužiti da ovi sviraju iste stvari pod drugim imenom (ali isti font logotipa). Mislim da su tada bili klinci.

Raditi u CD shopu ovih dana – ima li situacija koje vuku na Kevina Smitha i “Clerkse”? Samo mijenjamo videoteku shopom… Ako ima daj nam tri-četiri znakovite.
Mladen Naranča: Ima, itekako. Obožavam svoj posao, i istina je da nijedan dan nije isti.
Izdvojio bih par divnih situacija:
– Čovjek koji se iskreno naljutio jer nemam fotokopirni aparat, da kakva je to firma koja nema fotokopirni aparat i ne može mu prodati uslugu fotokopiranja.
– “Vaša kolegica mi je rekla da dođem u idući ponedjeljak, pa sam ja došla danas.” (5 dana prerano)
– “Da li se gramofonske ploče još uvijek moraju okretati na drugu stranu?”
– “Da li se na kompilaciji najboljih radova grupe Deep Purple nalazi pjesma “Smoke on the Water”?”

Osim Hemendexa tvojoj se gitari izredalo od Đubriva do Nine Romić. Polivalentan i iskoristiv muzičar. Ali gdje je tebi čar, draž i drive u kojem glazbenom stlu?
Mladen Naranča: Mnogo ih je, u tome i jeste štos. Divim se ljudima koji se drže jednog te istog godinama jer je za mene to neprirodno, što u mikrofonu, što u CD playeru. Što se slušanja glazbe tiče, nikad se ne bih mogao odlučiti na jedan stil. Ako se bavim drugačijom glazbom nego prošle godine, to ne znači da mi se stvari prestaju sviđati. Još uvijek volim zvuk sintisajzera i još uvijek mislim da je “Metamatic” Johna Foxxa jedan od najboljih albuma ikad utisnutih u plastiku i rado zavrtim i njega i neke novije stvari. Također, još uvijek volim vjerovati da će radovi benda/projekta Captain Ahab posthumno dobiti kultni status.Kod sviranja je situacija mnogo jednostavnija. Uvijek sam svirao ono što me najviše uzbuđivalo, ono u čemu sam najviše uživao dok sviram. Stilsko prešetavanje se dešavalo nekako slučajno i spontano. Vjerujem da bi ti i Ohnokono rekao kako se samo zatekao kako radi to što radi.

Obzirom da aktivno pratiš scenu, daj s pozicije slušatelja što je i tko je zanimljiv…
Mladen Naranča: Ok, za Repetitor s pravom već svi znaju pa je glupo da pišem išta o njima. Ne znam što teče kroz Beogradske pipe, ali u tom posebnom gradu se događa neki vrag i uvijek imaju hrpu bendova koji iz nekog razloga dobro rezoniraju sa mnom (Ti, Kriške, Bitipatibi, VVhile Inje…). Nije slučajnost što je Jovan iz grupe Inje dobio potpuno odvezane ruke dok je radio na našem albumu, to što radi sa svojim projektom je vanserijski i zaslužuju širu publiku i naklonost radijskih DJ-eva. Od Hrvata, skrenuo bih pozornost na neurotični bučni trio Gatos Del Mundo iz Zadra.

A Vaš engleski. Jasno vas pozicionira prema svijetu prije nego Hrvatskoj. Je li bilo kontakata i mogućnosti i uopće guranja u smjeru van granica ne samo regije?
Mladen Naranča: Jeste, ali je malo teže bukirati turneje uz stalni posao, a da budem iskren, nismo bili ni pretjerano ambiciozni po tom pitanju. Čini mi se da je touranje uvijek bilo na “možda, nekad” statusu. Vjerojatno bi situacija bila drugačija da smo imali iskusnog booking agenta, umjesto toga smo sve radili sami… Ako zanemarimo po tjedan dana u Nizozemskoj i Francuskoj, uglavnom smo se držali regije.

Kompilacija “Darkness Before Dawn vol. 3″ je najviše raširila Hemendex kao ime – nije mala stvar naći se na istoj kompilaciji s Light Asylum i Digital Leather, barem nama nije bila.
Obzirom da je pretpostavka da se bavite glazbom i ljubavi i izgarate za istom, reci koliko je po tvom bend tipa Hemendex bitan ili može ostaviti traga na tuzemnoj glazbenoj sceni?

Mladen Naranča: Unatoč pop zvuku, pogotovo na albumu koji će izaći, regija još uvijek nije pretjerano sklona engleskom jeziku. Daleko smo od Švedske, gdje je to normalna stvar. Čini mi se da je za nekakvu širu publiku Hemendex previše “all over the place” i previše “crossover” (dobivali smo takve komentare od stranih labela), čak i kada bi pjevao na materinjem jeziku, a opet, kad god su se događale najveće stvari malo tko ih je mogao predvidjeti. Netko i taj jezični zid mora srušiti.

Svega smo bili svjesni od početka, ali se nismo zamarali time, nije u našoj prirodi – ipak smo tu bili zato jer to volimo, a ne zato što se može prodati.

Pejstano sa Ravno do dna.

28/10/2013

autor: el5egundo

Tags: