Greg Graffin / Cold as the Clay ( 2006. )

Iako nisam neki ljubitelj solo projekata ljudi iz mojih najdražih punkrock bendova, ovaj album je jedan od onih koje često stavim u svoj plejer na Nedjeljno popodne, ili pak dok uživam uz dobru knjigu

Drugi solo album poznatog vokala benda Bad Religion, kao što mi je vilica otpala do poda kada sam slušao po prvi puta žestoke ali jako melodične riffove albuma “Stranger than fiction ( Atlantic records, 1994. )” i “Recipe for hate ( Atlantic Records, 1993. ) “, ovaj put mi je nekakav drugačiji osjećaj bio ali pun pozitivnog i radosnog iznenađenja. Na ovom albumu se Greg Graffin vrača svojim korijenima i rodnom kraju Wisconsinu gdje su po pričama mještana pjesme uz gitaru i obiteljsko druženje jako popularne još od pamtivijeka. Inače Prvijenac “American Lesion ( Atlantic Records, 1997. )” na kojemu su gostovali bendovi sa Epitaph-a je bio inspiriran osobnom tragedijom Grega, dok “Cold as the clay ( Anti- Records, 2006. )” ima više konotacije na djetinjstvo, jesen i odrastanje kao takvo, album zvuči kao svojevrsni hommage kraju iz kojeg Greg dolazi.

Cold as the clay ima dvije strane, jedna strana je sam Greg Graffin i akustična gitara, dok su druga strana i potpora članovi grupe Weakerthans uz ritmove bendža i drugih tradicionalnih klasičnih Američkih instrumenata. Od samoga početka na “Don’t be afraid to run”, pa do kraja na “One more hill” Greg Graffin ima jako staložen i lagano hrapavi vokal koji jako prija slušatelju.

Darlin’ don’t be afraid to run, And don’t turn your back on the noonday sun,
The people will greet you with derision, You’ll never be their model citizen – “DON`T BE AFFRAID TO RUN”

Presijecanje Gregovog glasa u tradicionalne standarde country-a zvuči tako moćno i iskreno, čak i moćnije od Bad Religiona na pozornici dok diže srednjak u zrak ukazujući na goruće probleme u državi sa pjesmama poput “American Jesus”, “Sorrow” ili pak “When the hills of Los Angeles are burning” te “21 century digital boy”. Producent Brett Gurewitz ( kolega iz Bad Religiona op.a.) jako je vješto isproducirao ovo usudio bih se reći remek djelo country izričaja te je samim skladbama što je više mogao autentičnosti dodati time što je bend stajao kao oko vatre u kampu i odsvirao cijeli album u samo tjedan dana. Na albumu je gostovao veliki broj glazbenika koji su fino istesali cjelokupan album poput Joea Wack-a, Chrisa Berry-a i Davida Bragger-a koji su ga upotpunili sa instrumentima kao što su bendžo, violina i mandolina.Isto tako neusporediva Jolie Holland je svojim back vokalima uz Grega dala posebnu notu cijeloj kompoziciji i strukturi samoga albuma te jako podigla atmosferu na “Little Saddie” i “Willie Moore”.

Možda se ovaj album i ne svidi velikoj većini fanova Bad Religiona, ali ovaj album je priča sama za sebe, uz Graffina i sve ostale gore navedene izvođače i Brett Gurewitza kao glavnoga producenta malo po malo u zadnjih deset godina otkad je izdan postao je svojevrsni klasik acoustic punka iako ne pripada tom “điru” nego ga se uz njega veže radi Greg Graffina te izvrsno ide uz bok solo projektima Nikole Sarčevića iz Millencolina ili pak Chuck Ragana iz Hot water musica.

Stavite li ovaj album u svoju fonoteku bili vi fanovi Bad Religiona-a ili ne, vjerujte nećete se razočarati.

24/11/2016

autor: krafna

Tags: , , , , ,