Green On Red – Interesting & Dangerous / Crippled Black Phoenix – Live in Bern 2012 A.D.

– – .

Dva slušateljima ove emisije prilično poznata imena večeras su predstavljena sa također dva jako dobra koncertna zapisa: berlinskim nastupom iz zadnje u potpunosti kreativne godine sastava Green on Red (1991.), te snimkom koncerta kultnih Crippled Black Phoenix u Bernu, tijekom prošlogodišnje turneje “We Shal See Victory!”.

a)      Green on Red – Interesting & Dangerous

Ako je netko predstavljao most između progresivnog folka šezdesetih (Byrds, Buffalo Springfield) i No Depression trenda s kraja osamdesetih, bili su to upravo Green on Red. Bend je, uz Thin White Rope, Dream Syndicate i The Rain Parade predstavljao jezgru tzv. Paisley Undergrounda, trenda s početka osamdesetih koji se temeljio na spajanju spomenutog folk/country naslijeđa Byrdsa, neopsihodelije i garažnog zvuka. Ipak, od svih navedenih, Green on Red su (uz The Long Ryderse) bili najviše usmjereni prema roots glazbi, i direktno su odgovorni za eskaliranje čak i takvih bendova kao što je veliki Giant Sand.

Dan Stuart, srce i duša sastava Green on Red, te Chuck Prophet, gitarist koji je svojim dolaskom nakon albuma 'Gravity Talks' spasio ili razjebao stvar - ovisi o točki gledišta

Dan Stuart, srce i duša sastava Green on Red, te Chuck Prophet, gitarist koji je svojim dolaskom nakon albuma ‘Gravity Talks’ spasio ili razjebao stvar – ovisi o točki gledišta

Sastav je utemeljio kantautor iz Tucsona, Dan Stuart, zajedno sa klavijaturistom Chrisom Cacavasom i basistom Jackom Waterstonom. Uvodnim EP-ijem, te prvim albumom Gravity Talks dominira Stuartov gitarističko/singerski iskaz na tragu Jima McGuinna, te Cacavasove ‘manzarekovske’ orgulje. No, dolaskom Chucka Propheta, te podjelom autorskih uloga između njega i Stuarta, zvuk polako klizi prema onome što će uskoro postati tipični Green-on-Red sound. Bio je to zvuk što je najavio cijelu plejadu bendova koji će krajem osamdesetih reanimirati nasljeđe Americane kroz No Depression zvuk. Iako će Cacavas uskoro napustiti bend zbog samostalne karijere, u ovoj će postavi Green on Red stvoriti svoje najbolje albume (Gas for Lodging, No Free Lunch, The Killer inside Me, Here come the Snakes).

Ovaj koncertni zapis datira sa početka devedesetih  (točnije, riječ je o nastupu u Berlinu tijekom 1991.), dakle upravo iz te posljednje faze sastava, no istovremeno ga predstavlja u punoj, zamalo mladenačkoj snazi. Naznake neminovnog kraja zasigurno postoje u dubini glazbenog tkiva, no energičnost scenskog nastupa uspješno skriva sve takve moguće pukotine. Uostalom, razlaz koji je uslijedio najviše godinu-dvije nakon ovog koncerta je bio sporazuman i miran. Od takvog je razvoja situacije najviše profitirao Chuck Prophet, čiji je kreativni talent u okviru Green on Red institucije bio sveden na minimalne, uglavnom povremene aranžerske doprinose, pa stoga ne čudi prava ekspanzija njegovih samostalnih ostvarenja (prva je dva albuma objavio praktički u vrijeme poznih godina sastava).

S druge strane, Dan Stuart se donekle primirio, pa je u dva nadolazeća desetljeća objavio tek tri samostalna albuma, kao i nastavak kolaboracije sa Steve Wynnom iz 2007. (riječ je o projektu Danny and Dusty, čiji korijeni sežu u davnu 1985., odnosno u zlatno doba Paisley Undergrounda). U svakom slučaju, ova priložena snimka, kako je već kazano, predstavlja jedan veliki bend u najboljem izdanju, a posebno je zanimljivo poslušati zvuk skladbi koje izvorno sežu u najraniju fazu, koje lišene klavijatura, a uz Prophetovo gitarsko pojačanje dobijaju jednu novu, sveameričku roots-rock dimenziju!

 

01 Time Ain’t Nothing
02 Baby Loves Her Gun
03 Gold in the Graveyard
04 Two Lovers (Waiting to Die)
05 Rock’n’Roll Disease
06 Mornin’ Blue
07 Little Things in Life
08 Change
09 Zombie for Love
10 This Time Around
11 Sixteen Ways
12 Gravity talks
13 You Couldn’t Get Arrested
14 Hair of the Dog

 

 

b)     Crippled Black Phoenix Live in Bern 2012 A.D.

Mapa sa prikazom koncertnih destinacija Crippled Black Phoenixa tijekom promotivne turneje albuma '(mankind) The Crafty Ape'.

Mapa sa prikazom koncertnih destinacija Crippled Black Phoenixa tijekom promotivne turneje albuma ‘(mankind) The Crafty Ape’.

 O sastavu Crippled Black Phoenix je na ovim stranicama već napisano podosta toga, tako da ne treba suvišno filozofirati, već je dovoljno prenijeti postojeći teskt iz ožujka 2012. (neposredno prije njihovog drugog zagrebačkog nastupa):

Pojam ‘supergrupe’ se već dugo koristi pri opisivanju glazbenih sastava čije članstvo dolazi iz redova već renomiranih imena. Vratimo li se dovoljno daleko u prošlost, naići ćemo na pregršt dobrih primjera – tu su Crosby, Stills, Nash and Young, zatim kultni Emerson, Lake and Palmer, trojka koja je još prije početka zajedničkog rada proslavila svoja imena djelovanjem u bendovima The Nice, King Crimson i Atomic Rooster, kao i Asia, sastavljena od bivših pripadnika Yesa, te već spomenutih King Crimsona i ELP. U istu bi se kategoriju mogli svrstati Siouxsie and the Banshees kroz čije su redove protutnjali članovi Sex Pistolsa, The Cure i Magazinea, a gotovo arhetipski primjer supergrupe jest Caveov prateći sastav The Bad Seeds (uz bitnu restrikciju – govorimo o postavama istog iz osamdesetih i devedesetih).

Isti epitet još od samoga začetka prati britanski post/progressive sastav Crippled Black Phoenix. Predvodnik ove skupine čudnog imena jest Justin Greaves, dugogodišnji bubnjar HC punk/metal projekta Iron Monkey kao i sastava Electric Wizard, a ostali nositelji izvorne postave uključivali i Dominica Aitchisona (Mogwai) i Joe Volka, folk kantautora koji ujedno predvodi i heavy metal bend Gonga.

Crippled Black Phoneix sa turneje 2011., kada je na mjestu pjevača boravio još po mnogima neprežaljeni Joe Volk

Crippled Black Phoneix sa turneje 2011., kada je na mjestu pjevača boravio još po mnogima neprežaljeni Joe Volk

No, ukoliko u zvuku Crippled Black Phoenixa tražite bitnije elemente utjecaja nekih od navedenih sastava (OK, Mogwai je možda izuzetak, ali po sasvim drugoj liniji), ostati ćete kratkih rukava, pošto iza tog zvučnog imena stoji poprilično unikatan pristup. Njihova kompleksna i slojevita glazba protkana izmjenama atmosfera i raspoloženja mnogo više duguje nekim progresivnim imenima poput Genesisa, Marilliona, Yesa, pa i Pink Floyda, a jedna osobna ali nipošto zanemariva referenca priziva i veličanstveni no nažalost zanemareni škotski sastav Telstar Ponies (zanimljivo, ovdje se može podvući još jedna usporednica sa prvom postavom Mogwaija u vidu Brendana O’Harea).

Čitava priča započinje koncem 2004., kada Justin, očito zamoren stilom i glazbom sastava u kojima djeluje, započinje sa stvaranjem znatno atmosferičnijeg i melodioznijeg samostalnog materijala. Bile su to gole, rudimentarne snimke stvarane na kućnom magnetofonu, no i takve su zapale za oko Justinovom prijatelju, Dominicu Aitchisonu. Dvojac koji već sada predstavlja jezgru Crippled Black Phoenixa se zdušno baca na kreiranje kvalitetnijih verzija Justinovih skladbi, no to je tek početak, pošto će se slika nadograđivati dolaskom novih kvalitetnih imena kao što su Andy Semmens, Nial McGaughey, već spomenuti Joe Volk i drugi, te u konačnici finalizirati (mada ne i ustaliti) u vrijeme snimanja prvog albuma A Love of shared Disasters (2006.). Nestalnost postave u kojoj je Greaves jedina konstanta je prije blagoslov nego prokletstvo, pošto kontinuirana fluktuacija članstva omogućuje naviranje novih glazbenih pogleda i svježih ideja; što se posebice ističe već na idućim projektima 200 Tons of bad Luck i The Ressurectionists/Night Raiders, oba iz 2009. I, Vigilante iz 2010. nastavlja sa praksom relativno dužih skladbi (na ovom ih je albumu samo šest!) te izuzetno mračnih tema – Bastogne Blues je, primjerice, spjevan u formi ispovijesti britanskog ratnog veterana koji se sa distance od šest desetljeća prisjeća ubojstva skoro pa maloljetnog njemačkog vojnika koje, kako sam tvrdi, nije mogao izbjeći. Uz ovu skladbu, okosnicu albuma predstavlja i jedanaestominutna We forgotten Who We are koja svojim putovanjem od pastoralnog početka prema žestokom i tamnim timborm obojenom klimaksu predstavlja arhetip skladbe Crippled Black Phoenixa.

Upravo su koncertni zapisi ovog sastava najbolji način za pronalaženje ne samo arhetipske skladbe (detaljnijim preslušavanjem live materijala se on može lako dokučiti), već i shvaćanja njihovog djelovanja u cijelosti. Koncentrirana energija koja nosi više nego jasnu poruku, skladbe čije trajanje često prelazi limit od deset minuta bez straha od zapadanja u monotoniju besmislenih imrpovizacija, te osjećaj da vrijeme poprilično brzo leti, kako to već biva na onim koncertima koji gledatelja/slušatelja ponesu i uvedu u razvojni tok šoua – to bi ukratko bilo to.

Ukoliko ne vjerujete, preslušajte ovu snimku nastalu u švicarskom Bernu početkom svibnja 2012!

NAPOMENA: Greavesova praksa zamalo stihijskog mijenjanja pojedinca na mjestu glavnog vokala jest svojevrsni problem kojemu će fanovi uvijek naći zamjerku, i to s pravom. Joe Volk, kojega smo mogli vidjeti na prvom zagrebačkom nastupu (KSET 2011.) je i dalje čovjek sa najglasnijom podrškom štovatelja sastava, no u međuvremenu su tom pozicijom prodefilirali Matt Simpkin (sjećate li ga se iz Tvornice, 03. 04. 2012.?), zatim John E. Vistic, čovjek moguće naših korijena, te trenutno najnoviji pjevač Daniel Änghede. Priloženi nastup u Bernu je odrađen sa više nego solidnim Simpkinom za mikrofonom, uz primjedbu da se na pojedinim skladbama glavnog vokala laćaju Justin Greaves i Karl Demata.

87006ed7ff1fc0876cf73f294e7466ea

01 Intro / Troublemaker
02 Fantastic Justice
03 The Heart of Every Country
04 When You’re Gone
05 A Letter Concering Dogheads
06 The Brain / Poznan
07 Laying Traps
08 Born in a Hurricane
09 Release the Clowns
10 Of a Lifetime
11 A Suggestion (Not Very Nice)
12 444
13 Whissendine
14 We Forgotten Who We Are
15 Rise Up and Fight
16 Burnt Reynolds
17 The Partisan / Bella Ciao
18 Born for Nothing / Paranoid Arm of Narcoleptic Empire

15/08/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , ,