Ghost World / The Jesus and Mary Chain – Peel Sessions

– – .

Emisiju otvara malo glazbeno putovanje kroz svijet duhova, sablasti i sličnih nadnaravnih pojava, a u nastavku slijedi prisjećanje na neke zaboravljene snimke kultnih The Jesus and Mary Chain!

 

a)  Ghost World

01. Metafore

Da, dobro ste naslutili – slijedi jedna od onih tematskih emsija sa šarolikim izborom skladbi te u pravilu podužom najavom. Ovoga puta će se u središtu pažnje naći duhovi (što god to značilo), odnosno primjeri iz suvremene pjesmarice koji govore o istima. A i neće biti toliko spooky kao što bi se moglo očekivati!

Na samom početku je bitno naglasiti slijedeće – pjesme koje spominju duhove su često apsurdno vesele i lepršave, a tek se u rijetkim primjerima da naslutiti neka sablasna, spooky/haunted/eerie crta. Možemo samo nagađati zašto je tako, no najvjerojatnije autori toj rubnoj i zasad upitnoj temi prilaze sa određenom dozom humora, valjda da bi se ogradili od eventualnog ismijavanja ili pak pružili svjetliji timbar vazda mračnim pitanjima smrti i onoga što nas očekuje iza nje.

Otprilike znamo što je duh: manifestacija nekoć fizičkog bića koje sada egzistira u nekim različitim dimenzijama i na drugim razinama, ostavljajući nam tek rijetko uočljive natruhe svoje prisutnosti – uglavnom u vidu blijedih otisaka koji katkad izrone iz nedovoljno čuvanih portala što spajaju naš svijet sa paralelnima. Imaju inače prilično zajebanu naviku da svoju blizinu obznanjuju na napuštenim i mračnim mjestima i to u pravilu za sitnih noćnih sati (mada ima izuzetaka). Na određenim ih mjestima nikad nećete vidjeti; primjerice u Ilici, Marmontovoj ili na Times Squareu tijekom dnevne gužve, no dočim broj ljudi opadne, njih je sve više i više. Primjer – pokušajte sami čekati zadnji vlak na Bakerloo liniji, postaja Elephant & Castle (tek da spomenem jedan od ‘most haunted’ hotspotova), ili se zagubite iz vidnog polja vodiča prilikom posjeta umirovljenom nosaču zrakoplova USS Hornet, ukotvljenom u miru zaljeva San Francisca, te malko sami bauljajte palubama… ima tih primjera na tisuće, a ako uistinu želite doživjeti takvo iskustvo, uopće ne trebate posezati za bijelim svijetom. Jugoistočna Europa, ako je vjerovati renomiranim ghosthunterima, upravo vrvi eteričnim sablasnim bićima!

 

 

No, u pjesmama svima nam dragih autora i izvođača duhova skoro i da nema, a ona rijetka spominjanja su u prvom redu metaforična. Tako primjerice Springsteenova naslovna skladba sa albuma The Ghost of Tom Joad (1995.) ne barata nikakvim paranormalnim elementima, već je riječ o djelu socijalne tematike koje referira na glavnog junaka Caldwellovog romana Plodovi gnjeva – da, velika kriza, opće siromaštvo na srednjem zapadu, pješćane oluje koje zastiru zadnje segmente obradive zemlje tjerajući sirotinju u neizvjesno, možda i besciljno putovanje ka slabašnim nadama za nove početke. Boss je u taj odličan i nažalost zanemaren album (a u rangu je jedne Nebraske!) proračunato uveo spomenute elemente kako bi se približio te odao počast svojem velikom uzoru, Woody Guthrieu, koji je pedesetak godina ranije lutao Amerikom, oplakivao nekoć plodna a sada pijeskom prekrivena polja rodne Oklahome te u konačnici postavio standarde koji su odredili buduće djelovanje jednoga Springsteena, Dylana, Bragga, Earlea i mnogih drugih!

Rekoh već da je spooky/haunted/eerie crta doslovno zanemarena kod većine glazbenika koji su se u naslove svojih pjesama udostojili ubaciti tmurnu riječ ghost? Aha, jesam, no malo ponavljanja nije na odmet. Primjerice, Ghost iz istoimene pjesme dEUS-a ne spada u domenu nadnaravnog, već je izvučena iz korištene fraze chasing ghosts.

 

 

Slično, niti Sylvianova skladba Ghosts (iz Japan faze) ne govori o poluprozirnim stvorenjima koja isčezavaju u zidovima već o vlastitim pogreškama i zabludama.

 

Just when I think I’m winning

When I’ve broken every door

The ghosts of my life

Blow wilder than before

Just when I thought I could not be stopped

When my chance came to be king

The ghosts of my life

Blew wilder than the wind

 

Ipak, bilo je tako lijepo te večeri u zagrebačkoj Tvornici ne baš tako davne jeseni 2007., kada je taj genij suvremene glazbe postigao klimaks koncerta aranžmanski sasvim izmijenjenom i na prvi pogled neprepoznatljivom verzijom iste pjesme. No o tome drugom prilikom…

 

 02.Glazbeno putovanje kroz sablasni svijet

Patti Smith je jednom napisala Poeovski deliričnu skladbu Ghost Dance, kojom dominira neprežaljena želja za prisustvom u materijalnom svijetu – We shall live again – ili bolje kazati, We should live again. Ipak, cover verzija u izvedbi Marianne Faithfull zvuči ljepše; manje sablasno i nekako poetskije. Na kraju krajeva, njezin Broken English spada definitivno među desetak najpodcjenjenijih albuma svih vremena, ako pitate potpisnika ovih redova. Pobogu, nekoliko odličnih autorskih skladbi plus par obrada, a njene Working Class Hero se ne bi posramio ni John Lennon osobno (inače i sam duh od osmoga prosinca 1980.).

Ne ulazim u raspravu o tome jesu li mrtvaci iz Pattine pjesme možda zlonamjerne sablasti koje zveckaju lancima te izazivaju pad temperature u prostoriji u kojoj se ukažu, no jedan Casper je ultimativno pozitivan lik. Ovoga je djetinjeg duha ovjekovječio crtić kompanije MGM (znate, onaj lav koji urliče), ali i zastranjeli genij jednoga Daniela Johnstona. Poslušajte pjesmicu, razveselit će vas, možda čak i nasmijati.

Opće je poznato da vožnja u kasnim satima nije preporučljiva, pogotovo ako ste sami, bez suvozača. Ukoliko vas već ne dograbi neki UFO, velike su šanse da u svoje vozilo primite sablasnog autostopera koji će sa sjedala isčeznuti u trenutku kad skrenete pogled ka komadnoj ploči. Pretpostavljam da dvije pjesme savršeno ilustriraju takve jezive događaje – Ghost on the Highway neprežaljenog Jeffrey Lee Piercea, danas također duha, te Ghost on the Motorway Michaela J. Sheehyja koji još nije duh, ali je njegov maestrali opus na suvremenoj britanskoj sceni podcjenjen do razine nečega nepostojećeg, bliskog duhu. Na kraju krajeva, čuveni je London Orbital (odnosno M25) ako ne uklet, onda barem proklet od onog dana kada ga je svečano otvorila Margareth Tatcher… barem ako je vjerovati Iainu Sinclairu!

 

 

Skladba Smithsa A Rush and a Push and the Land is ours već desetljećima zagorčava život onima koji pokušavaju dokućiti ionako enigmatične Morrisseyeve tekstove. Neka su tumačenja ponudila opcije gay ljubavne veze, emancipacije useljenika (… they said there’s too much caffeine in your bloodstream…), kritike tačerizma (… and the people who are uglier than you and I, they take what they need and just leave…), prekida odnosa sa voljenom osobom, pa i terorizma (naslov je parodija na borbeni poklič IRA-e; a push and a charge and the land is ours), no uz poštovanje svih opcija i dalje ostaje nedokučivo tko je bio jadni Joe i pratimo li u stvari naraciju jednoga duha:

 

Oh, hello

I am the ghost of Troubled Joe

Hung by his pretty white neck

Some eighteen months ago

I travelled to a mystical time zone

And I missed my bed

And I soon came home…

 

 

Neki su glazbeni duhovi ipak ‘opipljiviji’, bilo da je riječ o Sablasnoj kučki (Ghost Bitch) Sonic Youtha, duhu kao glasu savjesti ucviljene udovice koja se dvoumi glede mogućnosti da si pruži novu životnu šansu (The Ghost and the Black Hat Go-Betweensa), elektroničkim sablastima Tuxedoomona, Waitsovim duhovima subotnje noći ili pak duši djevojčice utopljene u bunaru, u viziji Roberta Fishera:

 

I’m the ghost of the girl in the well

I was trying to hide when my fingers slipped

In the darkness I cried and I cried

All my tears

Taken by the water

 

I’m the ghost of the girl in the well

Killed by a man who owned my family

 

Iako se u pozadini ovih stihova krije socijalna potka, vrlo lako referenca na ropstvo; ova se pjesma Willard Grant Conspiracyja možda najviše približava klasičnom konceptu pjesme o duhovima. Jer, kao što je već kazano, sve ostale uglavnom ostaju na metaforičkoj razini, osim ako ne ciljaju na nešto sasvim drukčije, dakle ne na duhove kao naslijednike nekoć živih entiteta, već na napuštena fizička mjesta.

 

 03. Sablasni gradovi i zauvijek napuštena mjesta

Upravo tako. Jer, u čitavoj se ovoj priči izdvaja jedan često korišteni motiv: nekoć bučna i frekventna a danas napuštena i derutna naselja. Istina, takvih gradova duhova ima rasutih diljem svijeta – dovoljno se prisjetiti Prypjata u Ukrajini; no uglavnom su karakteristični za američki zapad, gdje i danas egzistiraju u velikom broju: nekadašnja trgovačka čvorišta koja su vremenom gubila na važnosti ili naseobine tragača za zlatom čiji su stanovnici nestali zajedno sa ‘zlatnom groznicom’, ili tek napuštena obiteljska imanja. Stanovita mistična poetska crta je takve lokacije pretvorila u zahvalan arhetip koji svoje mejsto nalazi u opusima brojnih manje ili više poznatih nositelja glazbene Americane. Jim White će u svojem samokritičkom stilu posegnuti za metaforom (opet!) uspoređujući svoje ‘ja’ sa napuštenim boravištima (Ghost Towns of my Brain), dok će Jandek u skladbi Ghost Town by the Sea biti prilično konkretniji, a tu su i Mazzy Star sa svojim Sablasnim autoputem (Ghost Highway). Bilo kako bilo, ima nečeg jezivog i melankoličnog ali i neodoljivo privlačnog u atmosferama objekata i prostora koje su ljudi zauvijek napustili…

 

Ukrajinski Prypjat je relativno blizu poimanju klasičnog ‘ghost towna’

 

Iako se pjesma The Ghost Thin White Ropea bavi ‘sablastima nadolazećeg’ u smislu očekivanja naplate počinjenih greški, ovaj je sastav ponajbolji izbor za zaključivanje ovog kratkog osvrta na stvarne i metaforičke duhove kao i njihovo mjesto u suvremenoj glazbenoj pjesmarici. Štoviše, zaključiti ovaj psoljednji dio o gradovima duhovima sa Thin White Ropeom je odličan potez, a evo i zašto. Upućenima je poznat Kyserov poetski imaginarium prožet nadrealnim pustinjskim kaosom, a jedan je kritičar opisujući njihov jedinstveni zvuk posegao za simbolikom ‘ghost towna’ kako bi kompletirao zacrtanu sliku:

Imagine a country-rock band of ex-junkies from a ghost town run by William Burroughs, and you begin to get the idea of what this band sounds like. Call it– American Goth? The vocals sound like a cleaner, spookier Tom Waits, and the spare echo-y sound evokes the dark side of town, full of dead end streets and boarded-up storefronts. The perfect soundtrack for driving down a desert highway at 3AM, in a vain attempt to escape the trail of blood and money in the sleazy motel room behind you.

 

Uz ovakav završetak neke manjkavosti ovoga brzinski pisanog teksta ipak padaju u drugi plan, što u konačnici uopće nije loše!

 

 

 b) The Jesus and Mary Chain – Peel Sessions

Ukoliko postoji element koji je sredinom osamdesetih na najbolji i unikatni način karakterizirao stvaralaštvo braće Reid, onda je to zasigurno bio onaj glomazni zid feedbacka, posebice uočljiv na njihovu prvijencu Psychocandy iz 1985., te nešto manje (mada i dalje dominirajuće) na albumu Darklands (1987). Nažalost, taj je zaštitni znak sastava The Jesus and Mary Chain vremenom kopnio, kako na studijskim uradcima tako i na koncertima, u što se lako uvjeriti preslušavajući njihove live snimke iz devedesetih, kao i neslužbeni koncertni album sa nastupa održanom prilikom reuinona u londonskom Royal Festival Hallu. Pojedinci, istina, neće zažaliti zbog toga, pošto se fandom JAMC-a uvijek dijelio na dva tabora po pitanju forsiranja feedbacka, no određene mu prednosti ne možete negirati.

 

 

Ipak, postoje dovoljno stari tonski zapisi koji neovisno o feedbacku mogu dočarati nekadašnju monumentalnost kolosalnog zvuka jednog od ponajboljih sastava sa područja šireg Glasgowa u osamdesetima i devedesetima (JAMC dolaze iz južnog satelitskog naselja East Kilbride). Riječ je o radijskim sessionima koji su u pravilu oduvijek bili svojevrsna amfibija, hibrid između produciranosti studijske snimke te spontanosti koncertne izvedbe. Tijekom 1985. i 1986., braća Reid su u nekoliko navrata u BBC-jevim studijima i pod paskom Johna Peela snimili više od dvadeset pjesama, uglavnom verzija prethodno objavljenih uspješnica sa Psychocandyja i Darklandsa, ali i određene novitete. Potpisnik ovih redova, inače ponizni štovatelj ova dva remek djela je ipak u određenim stvarima spreman popustiti te kazati kako je možda najbolja ikad snimljena skladba ovih škotskih velikana jedna poprilično anonimna 33 1/3 sa albuma Hate Rock’n’Roll, sastavljenog od rariteta i b-strana singlova. No, to i nema neke veze sa temom pošto navedene skladbe nema na Peel Sessionima, što opet i ne znači da je možda nećete ćuti u emisiji.

 

 

31/03/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,