Friends of Dean Martinez / Barbez

– – .

Ideja o predstavljanju sastava Friends of Dean Martinez i Barbez u zajedničkoj emisiji je pomalo neobična, pošto ta dva imena na prvi pogled – ali samo na prvi pogled – skoro da nemaju dodirnih točki. Ipak, koncem 2004. su održali zajedničku europsku turneju koja ih je dovela i u ove krajeve – bio je to već drugi nastup Friends od Dean Martinez u KSET-u , no prvi doticaj Barbeza s hrvatskim tlom. Svejedno, zajednički elementi postoje, i to ne samo zbog skupno odrađene turneje!

 

Ideja o predstavljanju sastava Friends of Dean Martinez i Barbez u zajedničkoj emisiji je pomalo neobična, pošto ta dva imena na prvi pogled – ali samo na prvi pogled – skoro da nemaju dodirnih točki. Ipak, koncem 2004. su održali zajedničku europsku turneju koja ih je dovela i u ove krajeve – bio je to već drugi nastup Friends od Dean Martinez u KSET-u (prvi, nekih godinu dana ranije nije ostavio poseban dojam, u prvom redu zbog tehničkih problema), no prvi doticaj Barbeza s hrvatskim tlom.

Trinaesti je prosinac 2004., dakle, domaćoj publici pružio nesvakidašnju priliku da se upoznaju sa glazbom ta dva ne baš svakidašnja američka sastava. Nas nekolicina, autor ovog teksta i još tri individue, po mojem smo nagovoru otišli pogledati zagrebački nastup Billa Elma, odnosno njegovog projekta Friends of Dean Martinez (u daljnjem tekstu FODM). Njihov zvuk je zanimljiv pokušaj stapanja americane i ležernih (katkad i preležernih) fluidnih tkanja na tragu kako psihodeličnog naslijeđa šezdesetih tako i elemenata jazza, loungea pa i surf rocka. Inicijalna se ideja o pokretanju FODM najverojatnije javila u prvoj polovici devedesetih, kada je Bill Elm često surađivao na studijskim i koncertnim projektima Giant Sanda. Vođen vlastitom vizijom, Elm zajedno sa ritam sekcijom tog benda, bas gitaristom Joey Burnsom te bubnjarom Johnom Convertinom (koji su, usput rečeno, koju godinu poslije postali i jezgra Calexica) pokreće taj hvale vrijedan projekt, koji je u izvornoj verziji imenom trebao referirati na glumca i pjevača Deana Martina (kojeg između ostalog pamtimo po izvrsno odigranoj ulozi alkoholiziranog šerifovog pomoćnika Dudea u filmu Rio Bravo redatelja Howarda Hawksa), no problemi sa autorskim pravima su doveli do toga da se prezime našeg junaka proširi  sufiksom –ez, što je čitavoj ideji dodalo jedan nezanemariv latino element.

fodm

Friends of Dean Martinez

Prva dva albuma FODM-a, Shadow of your Smile (1995) te Retrograde (1997) odišu specifičnom atmosferom koja će posebno doći do izražaja na ranim ostvarenjima Calexica (skladbe kao što su Cabeza de Mojado ili Per Siempre se lako mogu zamisliti na početnim ostvarenjima Calexica, npr na Spokeu ili Black Lightu), a sastavljeni su uglavnom od kraćih kompozicija obojenim poprilično šarenim instrumentarijem – uočljiv je Convertinov akordeon, kao i Burnsov karakteristični pristup gitari. Na koncu, rani uradci Calexica odišu sličnim pustinjskim, istovremeno refleksivnim i snovidnim ambijentom! No, odlaskom ovog dvojca težište zvučne slike pada na Billa Elma i njegov pedal steel (čiji je zvuk primjetno obogaćen raznim efektima), a skladbe se počinju protezati i do dvocifrene minutaže. FODM i dalje zadržava formu glazbenog sastava iako postaje jasno kako je riječ o osobnom izražaju jednog čovjeka. Štoviše, u novom će mileniju Elm početi koncertirati samostalno, uz svoj vjerni pedal steel i novu igračku; laptop. U takvom samotnjačkom će izdanju Elm odraditi i svoj zagrebački nastup iz prosinca 2004.

fodm6gjUnatoč neuobičajeno polupraznom KSET-u, koncert je bio odličan. Manjak mase vjerojatno je opustio Elma koji je ostvario solidnu komunikaciju sa publikom. Uglavnom temeljen na tada aktualnim albumima Under the Waves i Random Forest, nastup nije ponudio neke bisere iz ranije faze FODM-a, primjerice House of Pies, Chunder ili Per Siempre, ali upitno je kako bi te kompozicije zvučale bez Burnsove gitare ili Convertinove harmonike. Nakon što je Bill Elm završio svoj dio nastupa, povukao se u dno prostora, bliže šanku, gdje smo ja i skupina ljudi spomenuta na početku teksta započeli ležernu konverzaciju s njim. Sjećam se kako mu se nije dopalo spominjanje dvojca Burns-Convertino, ali se zato raznježio na spomen pokojnog Rainera Ptaceka. Priča se vremenom dotakla South Parka,  Simpsona (koje Bill preferira) te sastava Green on Red, i sjećam se da je u trenutku dok mi je Bill potpisivao CD On the Shore pored nas prošao ispijeni i blijedi čovjek neuredne crne kose i brade, u svojim srednjim tridesetima. Nisam obraćao pažnju, već nastavio razgovor, kada nam je prišla djevojka izrazito lijepog lica i na engleskom jeziku zamolila cigaretu. U tom trenutku moje je znanje o sastavu Barbez, koji je trebao nastupiti nekih pola sata nakon FODM bilo sasvim elementarno; znao sam da je riječ o njujorškom bendu koji svira glazbu kabaretskog štimunga, da su povezani sa John Zornom i ništa više. Ali, uskoro sam shvatio kako su blijedi čovjek i prelijepa djevojka u stvari Dan Kaufman i Pamelia Kurstin.

Iako je pravi razlog našeg dolaska bio Bill Elm, definitivne zvijezde večeri bili su Barbez. Do tada nezamisliv spoj punka, jazza, klezmera, kabaretske glazbe i istočnoeuropskog folka upotpunjen sa teatralnošću nastupa pjevačice Ksenije Vidyaykine bio je dovoljan razlog za kolektivni trans prisutnih. U desnom kutku bine Pamelia je izvlačila magične tonove iz svojeg teremina, a Dan je djelovao iz sjene polusna, tihi motor koji svjesno ostavlja prostora ženskom dijelu sastava. Cijela ta bajka trajala je nešto više od sat vremena. Ali Barbez je te večeri ostavio neizbrisiv trag u svijesti tih tridesetak ljudi u polupraznom KSET-u.

Barbez

Barbez

Karijera Barbeza započinje krajem prošlog tisućljeća, točnije 1997. u Brooklynu. Skupina glazbenika okupljena oko Dana Kaufmana dijelila je zajedničke afinitete prema jazzu, akademskoj glazbi i rocku, što se, uz nekonvencionalni instrumentarij (primjerice, teremin, udaraljke, violina, saksofon) vrlo brzo manifestiralo u njihovom specifičnom izričaju. Uz potporu Martina Bisija, čovjeka odgovornog za produkciju ranih albuma Swansa i Sonic Youtha, 1999.-te snimaju prvi istoimeni album, koji unatoč autorskim i sviračkim kvalitetama te odličnoj produkciji još uvijek pokazuje simptome traženja mjesta pod suncem. No, dolaskom pjevačice i plesačice Ksenije Vidyaykine konačno se uobličava prepoznatljivi Barbez-zvuk, što je očito na drugom albumu (također istoimenom) iz 2001. godine. Pored prethodono navedenih utjecaja, ovaj projekt obiluje i vezovima istočnoeuropskog folka, kako slavenskog tako i klezmera, te argentinskog tanga. Upravo će ta postava snimiti onaj kultni drugi album, čija egzistencija često zbunjuje fanove – zove se, naime, identično kao i prvijenac; jednostavno Barbez.

Zacrtanom stazom bend kroči i na idućem projektu, Insignificanceu iz 2005. Zvučni krajolici su obojeni izmjenama tihih i glasnih sekvenci, nošeni nenametljivom i fluidnom ali po potrebi čvrstom nosivom strukturom Kaufmanove gitare nad kojom lebdi pomalo sablasno uvijanje Pamelijinog teremina, a iznad svega tu je Ksenijin odriješiti vokalni nastup kao reminscencija jednog imaginarnog međunarodnog cabareta. Jer, upravo je njujorška multietnička scena svojom raznolikošću pridonijela magičnosti trenutaka koje Barbez pružaju svojim slušateljima. Od početka povezani sa scenom okupljenom oko John Zornove izdavačke kuće Tzadik Records i kluba Knitting Factory, ali i sa multi-kulti bruklinškim sastavima poput Gogol Bordella, Botanice i sličnih, Barbez uspješno apsorbiraju elemente iz obje navedene grane stvarajući ono svoje vlastito, tu magiju trenutka koja na trenutak može izgledati i zastrašujuće ozbiljna, ali uvijek razigrana i duboko emotivna.

Dan Kaufman

Dan Kaufman

Godine 2007. Barbez snima projekt pod nazivom Force of Light. Iako je odrađen u punom sastavu, sa izuzetkom Ksenije Vidyaykine koja je u međuvremenu napustila bend, album je potpisan kao autorsko djelo Dana Kaufmana. Razlog za to je jednostavan, pošto je Force of Light izuzetno osoban uradak. Zamišljen kao posveta ukrajinskom pjesniku židovskog podrijetla Paulu Celanu, i utemeljen na njegovoj poeziji, album je ujedno i krik protiv zaborava u svijetu u kojem ekstremisti lijevog i desnog predznaka u širokom rasponu od antiglobalista, anarhista pa do islamista bezobrazno umanjuju holokaust dovodeći u pitanje i samu opstojnost jedne povijesne činjenice. Album je uz asistenciju Johna Zorna producirao čuveni Martin Bisi, a objavljen je u okviru edicije Radical Jewish Culture pri  spomenutoj Zornovoj kući Tzadik Records. Uglavnom instrumentalan i sa kompozicijama nazvanim po Celanovim pjesmama; Force of Light ima zadatak kod slušatelja izazvati osjećaj sličan onome koji ostavlja Celanova poezija; a to je vizija proktana prošlošću od koje se ne može pobjeći niti je se može nit smije zaboraviti, ali i sa ogromnom dozom nade. Svaka od osam kompozicija je jedna životna priča prepričana jezikom instrumenata, pošto je ljudski glas u ovom projektu sveden na minimum.

akpc

Pogled na iste povijesne činjenice s polustoljetne distance: Paul Celan i Dan Kaufman

Uostalom, Celan je bio jezično raspet među ukrajinskim, rumunjskim, francuskim i njemačkim riječima, no ove potonje je nazivao materinjim. Dan Kaufman je kao rođeni Amerikanac izbjegao dvojbe tako što je i te rijetke stihove koji se pojavljuju na albumu priložio u formi engleskog jezika. Završna kompozicija, Sky Beetle ostavlja dvojak dojam; sa jedne strane tu je gorak okus u ustima koji ostaje nakon susreta sa duhom pjesnika koji je preživio najveći pokolj u povijesti čovječanstva da bi u pedestoj godni nažalost uspješno podigao ruku na sebe, ali taj je susret uobličen u eklektičnoj glazbenoj viziji Dana Kaufmana i njegovih Barbez, viziji koja ima uporište u snazi svjetla i koja nikog neće ostaviti ravnodušnim.

Promotivna je turneja ovog albuma iznova dovela Barbez u ove krajeve, točnije u prostor SC-a (konkretno Teatra &td). Očekivano, dvorana nije bila pretjerano popunjena, a mali se broj prisutnih prilično rasplinuo u nešto većem prostoru, no teško da je itko otišao kući nezadovoljan. Jednostavno, nastupi Barbeza spadaju u one amfibijske koncerte koji tavore između štovanih strogo polariziranih događaja s prefiksom ‘ozbiljne glazbe’ i klasičnih klupskih rock događaja, zadirući donekle u oba područja, no na koncu ostajući usamljeni u vlastitom svijetu, uglavnom ignorirani od snobovske publike s obje strane. No, takvima ih treba i prihvatiti, i tu je kraj svakom filozofiranju!

Album Bella Ciao iz 2013. jest četvrti album Barbeza (pa i treći, ignorirate li onaj polupriznati prvijenac, ili ukoliko Force of Light smatrate Kaufmanovim samostalnim ostvarenjem). Kako već sam naslov sugerira, fokus je ovoga puta pomjeren na obrade nekih od pjesama talijanskih partizana u Drugom svjetskom ratu, no to je tek dio priče, paravan iza kojeg se krije istinska okosnica albuma – posveta više od dvije tisuće godina staroj glazbenoj tradiciji rimskih Židova; tradiciji koja odskače od uvriježenih strogih podjela i klasifikacija koje podrazumijevaju isključivo sefardsku glazbu i istočnoeuropski Klezmer (pa i Ladino, ukoliko ga striktno odjeljujete od tipične sefardske glazbe kakva se u poznijim vremenima iskristalizirala na Balkanu). Idejna skica albuma seže još u 2009., kada je Dan Kaufman, spiritus movens Barbeza otputovao na nekoliko mjeseci u Rim, kako bi pod patronatom skladatelja Yotama Habera proučavao glazbeno naslijeđe lokalne židovske zajednice. Upijeno znanje je zajedno s utiscima i uspomenama iz glavnog grada Italije pretočio u ovo iznimno ostvarenje kojemu finalni šarm daje specifična postava Barbeza koja pored gitara, basa i bubnjeva već tradicionalno uključuje vibrafon i teremin (na ovom potonjem još jednom briljira neponovljiva Pamelia Kurstin), dakle krajnje neotrodoksan instrumentarij ne samo kada je riječ o (uvjetno kazano) rock skupinama, već i avangardnijim projektima.

bc_coverAmbijent dodatno pojačava fotografija iskorištena za naslovnicu – riječ je o slici snimljenoj 11. ožujka 1948.,  gdje se radničkoj masi okupljenoj pred mecima i gelerima prorešetanom bazilikom Di Massenzio obraća socijalistički lider Pietro Nenni. Još vidljivi tragovi nedavnog rata i posljedica vladavine fašističkog režima koji je Talijane rascjepio u dva suprotstavljena tabora, a manjine, posebice onu Židovsku doveo praktički pred istrebljenje su izrazito efektan dodatak glazbenoj temeljnici, i na određeni način predstavljaju sponu između dvije noseće potke albuma, no i bez te se vizualizacije možemo zapitati: živi li fašizam još i danas? U Italiji definitivno da, iako su njegovi vodeći eksponenti maskirani pod krinkom navodno pravedne borbe protiv globalizacije i neoliberalnog ‘berluskonizma’. U tom kontekstu, uvrštavanje stihova mučki ubijenog talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija također nije slučajan, već smislen odabir s jasnom porukom.

Možda su ova dva recentna izleta u svijet duhova prošlosti – Force of Light i Bella Ciao – Kaufmanu uistinu bila potrebna kao svojevrsna katarza, ali jedno je sigurno; neovisno da li je riječ o oslanjanju na poetsku ostavštinu pojedinca ili na generacijsko naslijeđe čitavih naroda, Barbez je pronašao svoj modus operandi koji je u stanju pružiti i više nego zadivljujuću sliku iznimne ljepote!

 

by Kilgore Trout

 

 

06/03/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , ,