Frédéric Beigbeder: Windows on the World (OceanMore, 2003.)

Zašto u ovom trenutku, punih dvanaest godina nakon objave hrvatskog prijevoda pišem osvrt na ovaj roman? Možda zato što je svijet ostao isti, zaleđen poput niskokaloričnog aromatiziranog jogurta u derutnom mliječnom baru. Drugačija je tek naša percepcija stvarnosti, pošto su egzistencijalna strahovanja na kritičnoj razini, tamo gdje kazaljka već zalazi u opasno, crveno područje. Londonski 7/7, pokolj u redakciji Charlie Hebdoa, krvavi pariški 13. studenoga 2015… sve su to kockice koje složene u mozaik isijavaju atmosferu straha i nesigurnosti. Najveći je apsurd upravo u tome što jednog Beigbedera živo boli neka stvar za razvoj događaja – njegov intimus Houellebecq je po tom pitanju bitno revniji. Fred je prebogati boem okružen lijepim ženama, kokainom i alkoholom. Možda upravo zato i nije napisao djelo vrijedno pažnje nakon što je objavio ‘Windows on the World’. Ali, opraštam mu!

 

Avioni idu ravno u zid, a isto tako i naše društvo. Mi smo kamikaze koji žele ostati živi. Samo ljubav daje mi pravo da se nadam.

 / Frédéric Beigbeder, Windows on the World/

2876Zašto u ovom trenutku, punih dvanaest godina nakon objave hrvatskog prijevoda pišem osvrt na ovaj roman? Razloga je više. Događaj poznat kao 9/11 najtraumatičnije je i najjezivije iskustvo u mojem životu, mada sam ga promatrao na mutnom katodnom oku televizora čiji je kanal od 14.58 h bio prebačen na CNN. Dalje, smatram da se stvari od tog crnog utorka nisu Bog zna koliko promjenile. Doživjeli smo londonski 7/7, pokolj u redakciji Charlie Hebdoa, te na koncu tragični pariški 13. studenoga 2015. A sada proturječim samome sebi, jer stvari su se nepovratno promjenile nakon 11. rujna i naši su životi, htjeli mi to priznati ili ne danas obojeni nečim što unatoč ratovima i sličnim nepodobštinama nije postojalo u prošlom stoljeću – strahom za golu egzistenciju. Na koncu, čovjek o čijoj knjizi pišem osvrt nije napisao ništa pristojno nakon nje. Samo se plačipičkasto ponavljao baljezgajući o Parizu, ljubavi, te o noćnim izlascima. Čekamo hrvatski prijevod Bobo-ovog viđenja čudnovatog odnosa Oone O’Neill (da, Eugeneove kćerke) i mladog, neafirmiranog pisca Jeromea Davida Salingera. Uglavnom, nije završilo bajno za mojeg tinejđerskog (i današnjeg) spisateljskog idola – Oonu mu je pred nosom zgrabio umirovljeni glumac Charles Chaplin. Život je stvarno kutija čokoladnih bombona,kako već kažu Forrest Gump i Cancer Man iz The X-Filesa. A ako vas zbunjuje ovo ‘Bobo’, kažimo da je riječ o skraćenici izvedenoj iz fraze bourgeois-bohème; dakle građanin (u ovom kontekstu pripadnik više srednje klase) i boem. Univerzalno je primjenjiva na ovog pisca, iako on to negira. Ali pisci su ionako u pravilu nihilisti, jer negiraju sve osim svojih škrabotina koje su najčešće naporne i nečitljive.

Na koricama prethodnog, trećeg romana Frédérica Beigbedera, umjesto naslova otisnuta je cijena. 14.99 €, ili po naški 129.90 kn. Ništa neobično, živimo u potrošačkom društvu. Ne znam koliko znate o autoru, ali reklama je za njega ono što je skriveno nacističko naslijeđe za Grassa ili paranoična anonimnost za Pynchona: pojam koji najčešće vezujete uz spomenutog pisca. Da, Frédéric je nekakav hibrid politologa, književnog kritičara, marketinškog stručnjaka i šminkera. Reklame smatra obožavanim nužnim zlom. Jednom nogom je stalno u glibu nonkonformizma koji se pomalo oksimoronski križa s njegovim prihvaćanjem globalističkog šljama. Bliski je prijatelj stanovitog Michela Houellebecqa, što je opet dovoljno da se nekima digne kosa na glavi. Sklon je zgodnim djevojkama, alkoholu i kokainu. Kažu da se preserava među pariškom yuppijevskom elitom. Ne zamjeram mu, Pariz je predivan grad i svaki posjet je novo otkrivenje.

Ali, na koricama ovog, naslovljenog Windows on the world nalazi se i reklamni slogan za istoimeni elitni klub i restoran, nekoć smješten na 107. katu sjevernog tornja Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku. Tipično beigbederovski, iako dizajn hrvatske naslovnice potpisuje cavarpayer. U trenutku udara prvog aviona (08.46 h), u lokalu se nalazilo 171 ljudi. Nitko nije preživio. So it goes.

Nije to jedini roman obojen oporim, metalnim ukusom kojeg nam je u ustima ostavio 9/11 – na koncu, taj je nesretni dan svojevrsna pozadina Padajućeg čovjeka Dona DeLilla, Jako glasno i nevjerojatno blizu Jonathana Safrana Foera, Dobrog života Jayja McInerneyja, pa u određenom smislu i Subote Iana McEwana. Ipak, sve su to, kako je rečeno, pozadine, podloge za neku drugu priču, dok se ovo djelce direktno tiče dana kada je krepala zapadna civilizacija.

741345836

Frédéric Beigbeder

Windows on the World je koncipiran kroz niz naizmjeničnih kratkih poglavlja, u kojima progovara kako sam autor, tako njegov alter ego, poluuspjeli američki yuppie u četrdesetima, imenom Carthew Yorston. Frédéricova su poglavlja protkana autobiografskim elementima, te njegovim razglabanjima o događajima i trendovima koji se manje-više tiču napada. Beigbeder aktualizira povijesne spone Europe (Francuske) i Amerike, razglaba aspekte globalizacije/mondijalizacije/planetizacije, a same tornjeve WTC-a projcira na pariški neboder na Montparnassu, na čijem vrhu, u cafeu Ciel de Paris podosta nalik Windowsima, svakodnevno rutinski konzumira kavu, juice i croissante. U vrijeme stvaranja romana, Beigbeder posjećuje New York, i reminscencije na taj posjet odjekuju većim dijelom ‘autorskih’ poglavlja, koja su također naslovljena minutažom realnog tijeka tragedije, od ulaska u restoran (08.30 h, šesnaest minuta prije udara prvog zrakoplova) preko Yorstonovog skoka u ništavilo (10.21 h), sve do pada sjevernog tornja WTC-a (10.29 h).

Taj preslik Frédérica Beigbedera na drugoj strani Atlantika, spomenuti Yorston, čovjek je koji je izabrao savršen dan da svoje potomstvo odvede na porciju palačinki sa javorovim sirupom i tim izborom dobio nepredviđene 102 minute u kojima će kontemplirati lijepu hrpicu toga, počevši od svog djetinjstva u predgrađu Austina, preko samosažaljivanja nad propuštenim prilikama i preispitivanja tipa Kakav sam ja to kreten od oca, kad klincima obećam palačinke, a pružim im aeromiting, pa sve do get the fuckin’ hell out of here. Proporcionalno s rastom temperature i količine dima, Yorstonov se repertoar usmjerava ka pseudoreligioznom promišljanju o krivcu i žrtvi; životu i smrti.

U potrazi za krovnim izlazom, Yorston i društvo će bauljati kroz strojarnice i prazne urede na nekoliko poslednjih katova WTC-a 1. Ovi potonji prostori su do te mjere ispunjeni iMacovima da se čovjek zapita gdje je kvragu uopće taj IBM-ov i Microsoftov monopol o kojem svi pričaju. Nakon čitanja ovog romana stječete dojam kako Beigbeder smatra da je najgora stvar kod urgentnih katastrofičnih događaja to što sužavaju prostor manevriranja na temelju vlastitog izbora. Tako će razvoj situacije ostaviti Yorstonu posljednju mogućnost realizacije skončavanja u osobnom aranžmanu: slobodni pad (sam Beigbeder zaključuje kako ovaj izraz nikada prije nije imao dublje značenje). Yorston dakle svojevoljno umire nekoliko minuta prije urušavanja sjevernog tornja WTC-a, dok se stvarni Beigbeder vraća u Paris redovnim letom. Navodno Concorde. U jesen 2001. još su bili u opticaju, iako je tragično rušenje takvog zrakoplova u sjevernom pariškom predgrađu u srpnju 2000. iniciralo nepovratno povlačenje tog modela iz komercijalnog aeroprijevoza, vrativši kazaljku unatrag, na podzvučne brzine mlažnjaka. Jebiga, oba Boeinga koji su se zabili u Twinse su se gibali sporije od zvuka. Narušavamo li ovim kronologiju te skačemo u vremenske petlje?

Moguće. Mislite da nema prihvatljive kronologije i da je ovaj osvrt zbrčkan i anakron, unatoč savršeno tempiranoj minutaži same knjige? Vaš problem.

A-man-jumps-from-the-Worl-002Unatoč svemu, čitatelj se ne može oteti dojmu kako je Beigbeder napisao ovaj roman samo da bi iznio svoju urođenu patetiku. Ili da bi se opravdao pred potencijalnim gošćama mondenih pariških noćnih klubova. Love me, I’m a Literate! Oprostimo mu, tih prvih godina nakon jezivog utorka smo svi mi izgledali ujedinjeni, djelovali smo poput mase ljudi koja na karminama u rukama drži zapaljene svijeće oplakujući nevine žrtve najvećeg terorističkog čina u povijesti. No, jesu li stvari u svojoj zbilji onakve kakve nam mediji serviraju?

Ne znam. Promislite o tome kada idući put u nekom kafiću, restoranu ili pekarnici budete konzumirali svoj doručak. Moj se u pravilu sastoji od krafni, čokoladnog mlijeka te ponekad soka od naranče. Možda će neki nenadani događaj – eksplozija podmetnute bombe, recimo – poremetiti vaše planove te ćete u ustima osjetiti okus veoma čudnog hibrida upravo ispijenog mlijeka i vlastite krvi. Ma kvragu sve, nije li ono Vonnegut u Breakfast of Champions naglasio da su upravo mlijeko i krv supstance od kojih se rade ping-pong loptice?

Neposredno prije nego što će skočiti, Jerry me pogledao ravno u oči. Ono što je ostalo od njegova lica, iskrivilo se posljednji put. Krvario je samo iz nosa.
– Mama će biti jako tužna?
– Ne misli na to. Treba biti jak. Ti si vražji dečko.
– I love you, daddy. I da znaš, ja se ne bojim pasti, gledaj, ne plačem, a ni ti isto.
– Ja nikad nisam upoznao nekog hrabrijeg od tebe, Jerry. Onda, spreman si, buddy? Na tri idemo
– Jedan, dva… tri!
Usta su nam se postupno deformirala od brzine. Vjetar nas je tjerao da pravimo nečuvene grimase. Još čujem Jerryjev smijeh, Jerryja koji roneći nebom steže moju ruku i ruku svog malog brata. Hvala za taj posljednji smijeh, oh my Lord, hvala za Jerryjev smijeh. Na jedan kratki trenutak, zbilja sam povjerovao da uzlijećemo uvis.

 

Windows on the World
275 stranica, meki uvez
Autor: Frédéric Beigbeder
Izdavač: OceanMore, 2004.
ISBN 953-7056-15-3

 

NAPOMENA: cijena knjige je 129.90 kn. Uzmemo li u obzir male varijacije odnosa kune i eura, dođe na isto. Isto sranje.

Vjeran Stojanac

09/02/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,