Franko Bušić: Moju umjetnost nitko neće zaustaviti!

Sporni model i Franko Bušić (fotografiju snimljenu na javnom mjestu ustupio autor)

Sporni model i Franko Bušić (fotografiju snimljenu na javnom mjestu ustupio autor)

 

Ime Franka Bušića nipošto nije nepoznanica, pogotovo za one koji su u toku sa zbivanjima na domaćoj kulturno-umjetničkoj sceni. Rođen je 8. svibnja 1971. u Splitu, odrastao u Sarajevu, a živio i djelovao u Zagrebu, Ljubljani, Milanu i Ivanić Gradu, dok ga životni put nije vratio u rodni Split. Iza njega stoje deset objavljenih knjiga, brojni performansi i izložbe. Član je Društva hrvatskih književnika od 2003., član uredništva ljubljanske revije za kulturu SRP od 2000., lider jedne od najradikalnijih umjetničkih udruga DADAnti, a nije zgorega spomenuti ni njegovo članstvo u World Haiku Associationu, kao i činjenicu da je 1999. japanska televizija snimila dokumentarni film o njegovom radu.
No, od 11. veljače tekuće godine njegov se život pretvara u noćnu moru. Pakleno je kolo započelo uručenjem poziva za saslušanje od strane Općinskog državnog odvjetništva, u svojstvu osumnjičenika. Iako umirovljeni invalid s mirovinom od 2.440,00 kuna, od čega 730,00 kuna ide na otplaćivanje kredita kojeg je podigao za modelovo školovanje, te je stoga u nemogućnosti platiti usluge odvjetnika, Bušić se 25. veljače u osam sati ujutro mora pojaviti pred istražnim pravosudnim organima. Ukoliko se ogluši na poziv, prijeti mu prisilno privođenje i, vrlo vjerojatno, zadržavanje u pritvoru.

 

KLFM: Nedavno si zaprimio jedan poprilično konfuzan sudski poziv. Po dostupnim informacijama, optužuju te za ilegalne djelatnosti koje, kako tvrdiš, nisi skrivio. O čemu je točno riječ?

Optužuje me se za kršenje kaznenog zakona o zaštiti osobnih podataka. Iako zbog toga dosad, barem od strane policije i državnog odvjetništva, nitko u Hrvatskoj nije proganjan. Dakle, nije u pitanju ni objavljivanje nagih fotografija ex modela (kako to većina ljudi vidi), nego je problem što je uz njene fotografije objavljeno njeno ime i prezime, bar mi je tako policija objasnila. Međutim, ja na te dvije sporne stranice nisam objavljivao nikakve fotografije, iako priznajem da sam polovicu fotografija s prve stranice ja snimio, dok fotografije s druge stranice ja niti sam snimio, niti ikada bio u njihovom vlasništvu, a mogu i dokazati da je model u vrijeme pokretanja optužbe to vrlo dobro znala, što znači da je svjesno lažno svjedočila.
Pa zaboga, da sam ja objavio te fotografije, nakon intervencije policije sam ih mogao jednostavno obrisati i sad ne bih imao problema s Državnim odvjetništvom, jer više ničega ne bi bilo na Internetu. Ali ne mogu obrisati, jer nisam to objavio.

 

KLFM: Zar policija navodno nema razvijenu i sposobnu informatičku službu koja bi s lakoćom mogla pratiti ‘putovanja’ spornih fotografija, te pomoću IP adrese locirati stvarnog počinitelja djela za koje se tebe tereti?

Kad sam policiji govorio o IP adresi i uobičajenom praćenju Internet kriminala, oni su mi se smijali, pa su mi onda pokazivali svoje nove kompjutere koje su dobili iz EU fondova, a koji uopće nisu spojeni na struju, nego samo služe za ukras, a onda su mi pokazali neke stare kante na kojima doista rade, pa na koncu rekli da je to objavljeno na američkom serveru i da što oni tu mogu. Njima je valjda dovoljan dokaz za optužbu to što ja posjedujem neke od tih fotografija. Kao da ih i model (Irena) ne posjeduje, i kao da uostalom ona sama nije imala puno jači motiv da ih objavi. Koji kurac bih ja objavljivao njene fotografije? Imam stotine ex modela koje nemaju ništa protiv da objavljujem njihove fotografije, a kad mi zatreba novi model, samo napišem status na fejsu da mi treba taj dan model i potpuno dotad nepoznate djevojke mi same dolaze. Djevojke se danas vole eksponirati, a to što se neka od njih nakon par godina predomisli – nije moj problem.

 

KLFM: U isto se vrijeme u pitanje dovodi legalitet aktova na kojima je prikazan dotični model, i koji su nastali uz njezino suglasje. Nije li ta djevojka tek dobro iskorišteni joker u partiji nekog većeg igrača, i zadire li time pravosuđe u dosad koliko toliko sigurno područje autonomije umjetničkog izraza?

Na svim mojim erotskim fotografijama i slikama vidi se da modeli svojevoljno poziraju, NAGLAŠAVAM: vidi se da poziraju! Nastali radovi moje su intelektualno i umjetničko vlasništvo i imam ih pravo objavljivati. E, a sad, ukoliko smetaš nekom političkom sistemu, jasno je da će iskoristiti državnu mašineriju i tumačiti zakone kako njemu odgovara s ciljem da te ušutka. Ne radi se ovdje uopće o problemu modela i umjetnika. Problem je veći. Zakon po kojem se optužujem je Zakon o zaštiti osobnih podataka. Ukoliko im ova optužba prođe, otvaraju se mogućnosti da bilo tko, bilo koga (ne samo umjetnike) krivično progoni potpomognut policijom i državnim odvjetništvom – ukoliko mu ne odgovora što je netko o njemu kazao, napisao ili izrazio kroz bilo koji medij, ne samo fotografski. Jasno je da bi takva situacija najviše odgovarala političarima, koji su uostalom u Hrvatskoj već donijeli zakon po kojem se posebno zaštićuju upravo u ovakvim situacijama.

 

Franko Bušić kao Holofern u predstavi 'Judita', u izvedbi Fractal Falus Teatra i pod redateljskom palicom Hrvoja Cokarića

Franko Bušić kao Holofern u predstavi ‘Judita’, u izvedbi Fractal Falus Teatra i pod redateljskom palicom Hrvoja Cokarića (2010.)

 

KLFM: Zanimljivo je da je tvoj slučaj praktički sinkroniziran s napadom na još jednog multimedijalnog umjetnika, Sisčanina Marijana Crtalića. Je li riječ o koincidenciji, ili vlast koristi razne mogućnosti, između ostalih i one koje im nudi Zakon o zaštiti osobnih podataka, kako bi krenula u otvoreni rat s umjetnicima kao eksponentima slobodne i drugačije misli?

Crtalić i ja smo, rekao bih, anarhoidni umjetnici koji se u svom radu služe provokativnim sredstvima s prilično jasnom simbolikom. Kao takvi, nismo podobni političkom sistemu „PIPL MAST TRAST AS“. Kako ću ja političarima koji ne znaju ni osnove engleskog jezika objasniti razliku između avangarde, neoavangarde i postavangarde? Umjetnički postupci kojima se Crtalić i ja koristimo u svijetu su poznati i priznati već stotinu godina. Ne radimo mi ništa novo. Ali nekome smetamo, jer, izgleda, netko ne razumije ništa osim soc-realizma. Pogledajte isto i kakve Tolj probleme ima u Dubrovniku, ili naš splitski primjer višestrukog pokušaja zatvaranja alternativnih centara, kluba Kocka i kluba Ghetto ili pokušaj zatvaranja zagrebačke Medike, dubrovačkih Lazareta… Vlast se služi svim sredstvima kako bi umjetnike držala pod kontrolom, jer upravo su umjetnici ti koji šire društvenu svijest, ne samo kroz svoj umjetnički rad – umjetninu, nego ponajprije kroz vrlo jasnu i direktnu teoriju, što je uostalom karakteristika postkonceptualne umjetnosti.

 

KLFM: Postoji tu još jedan detalj koji doslovno bode oči: ti si predsjednik Udruge DADAnti, čiji je tajnik odnedavno u zatvoru. Nije li u tom slučaju sve ovo nastavak već započete čistke?

Udruga DADAnti očito nekome smeta. Nakon što nas nisu uspjeli financijski eliminirati sa scene, sada se služe zatvaranjima. Ma pogledajte samo ovaj podatak: za svega nešto više od dvije godine postojanja, Udruga DADAnti je organizirala oko 90 večeri eksperimentalne poezije i performansa, 10 rock koncerata s preko 30 bendova, nekoliko klavirskih koncerata s klasičnom glazbom, desetak samostalnih i skupnih izložaba, oko 20 street art radionica, brojne druge radionice i predavanja, brojne projekcije i prezentacije, objavili smo i 3 tiskana izdanja… Usprkos tome Ministarstvo kulture ODBILO je baš SVE naše projekte. Ministarstvo kulture našu umjetnost nije sufinanciralo niti s jednom kunom donacije. Ne govori li to dovoljno?

 

KLFM: I pitanje za kraj: pretpostavimo da će stvari ići svojim prirodnim tokom, te da ćeš iz ovog očigledno namještenog gambita izaći kao slobodan čovjek i moralni pobjednik. Kako ćeš se u tom slučaju postaviti prema onima koji su zakuhali čitavu kašu?

Ne znam. Kao što nemam novaca za odvjetnika sad, sigurno ga neću imati ni za nekakvo naknadno pokretanje protutužbe. Na žalost živimo u državi i sistemu u kojem su siromašni potpuno obespravljeni i može im se činiti svašta, a kako vidimo neki to vrlo dobro koriste. Jedno je ipak sigurno: moju umjetnost nitko neće zaustaviti.

 

Razgovarao: Vjeran Stojanac, veljača 2013.

24/02/2013

autor: el5egundo