Experiment: The Comsat Angels / Joy Division / The Teardrop Explodes

– – .

Istina glasi ovako: studijska su ostvarenja u većini slučajeva ispeglana preseravanja, dok se iskonski izrazi pojedinih sastava kriju u njihovim koncertnim, demo i session snimcima. Pridodamo li tome atribut ambijenta, imamo odličnu platformu za… pa, vidjet ćete već, ovo je tek prvi nastavak!

 

 

a) Laboratorijske postavke

Najveći se dragulji britanskog post punka zasigurno ne kriju među regularnim studijskim ostvarenjima pošto su ista, unatoč nesumnjivoj kvaliteti i značaju, svoj prvotni sjaj izgubila opetovanim i forsiranim preslušavanjima kao i postavljanjem na visokorangirane pozicije u početnicama suvremene glazbe. No, raznorazne kompilacije, koncertne snimke te studijski sessioni i dalje spadaju u domenu manje poznatog, a nude stvarnije uobličenje onoga što su izvorni post punk autori zamišljali u svojim kreativnim vizijama koje i nisu bile baš toliko revolucionarne kako to danas, s distance izgleda.

 

 

Potrebno je tek malo zagrebati ispod površine i pronaći ta nominalno drugorazredna izdanja koja se katkad javljaju kao rudimentarne demonstracijske snimke, no uglavnom dovedene do koliko toliko tehnički ispeglane forme.

 

b) Uzorci i realizacija

Time considered as a Helix of semi precious Stones – the BBC Sessions; kompilacija manje poznatih studijskih snimaka sastava The Comsat Angels nastalih u razdoblju od 1979. do 1984. upravo je uradak takve vrste. Pomalo pretenciozna i preproducirana turobnost prisutna na njihovim ranijim albumima kao što su Waiting for a Miracle (1980.) ili Fiction (1982.) ovdje ustupa mjesto energičnijem, moglo bi se kazati i punkerskijem pristupu. Stvarno je zanimljivo kako su BBC sessioni u pravilu slično djelovali na popunjavanje i kanaliziranje zvuka post punk sastava. Još jedan tipičan primjer jest Swing the Heartache Bauhausa, ili pak BBC Sessions The Teardrop Explodesa – fragmente ovog potonjeg možete preslušati kroz zadnjih tridesetak minuta emisije.

 

Teardrop Explodes. Julian je, vrlo očekivano, krajnje desno!

 

Ukoliko zamjena klasičnih sound engineera, u pravilu posvećenih sastavu s kojim trenutno surađuju, s bezbojnim radijskim producentima kroz čije su ruke početkom osamdesetih tjedno prolazile vrpce desetaka aktualnih bendova garantira korijenskiji i uniformiraniji zvuk, što onda donosi odsustvo kako jednih tako i drugih? Zbog skoro apsolutne kreativne slobode koncertni su zapisi najrealniji dokumenti određenog sastava, a Joy Division s više od tri stotine nastupa kroz nešto više od dvije godine djelovanja poprilično su vjerodostojan egzemplar spomenutog. Lišeni tehničke podrške studijskog maga Martina Hannetta ili radijskog mentorstva Johna Peela, oni i dalje zvuče neodoljivo svježe, pa i praktički iskonski, vraćajući u određenim trenucima onaj početnički elan prisutan na Warsaw demo snimkama. Takva energija i jasnoća posebice dolaze do izražaja na jednom od zadnjih nastupa benda održanom predposljednjeg dana veljače 1980. (bio je to dvadesetiosmi – godina je bila prijestupna!) u Prestonu. Eventualne sviralačke greške, povremena neusklađenost zvučne jakosti te više nego uočljivi pozadinski šumovi opreme samo pojačavaju taj dojam.

 

Joy Division

 

 c) Zaključak

Zašto baš ova tri sastava, a ne primjerice And also the Trees, A Certain Ratio, The Icicle Works, The Sound, Altered Images ili neki drugi manje poznati a ipak utjecajni akteri otočke scene ranih osamdesetih? Presudila je metoda slučajnog izbora, uparena s nekim ne baš naglašenim osobnim afinitetima. Možda i naknadno uočena balardijanska poveznica – The Atrocity Exhibition je omiljena knjiga Juliana Copea i Iana Curtisa (potonji je po njoj krstio i uvodnu skladbu s Closera), a jedna kratka priča istog autora, Comsat Angels kumovala je i kultnom sastavu iz Sheffielda…

 

J. G. Ballard, čovjek čije djelo, pomalo neočekivano, predstavlja poveznicu između tri predstavljena sastava!

 

Ukoliko spoj sablasti davno ugašenih zvijezda Comsat Angelsa, Joy Divisiona i The Teardrop Explodesa uspije u vizualizaciji pa i materijalizaciji duha engleskog post punka, barem u vidu ektoplazme, možemo reći da je eksperiment uspio i da je ovosubotnje izdanje emisije EXIT unatoč odsustvu pretenciozne najave ipak ostvarilo svoj smisao!

Danas porušene stambene četvrti Hulmea u južnom Manchesteru; derutni urbani ambijent koji je na stvaralaštno Joy Divisiona djelovao slično kao i sheffieldfski Park Hill Estate (vidi naslovnu sliku!) na The Comsat Angels ili Cabaret Voltaire.

 

 

 

04/02/2012

autor: el5egundo

Tags: , , ,