Echo & the Bunnymen / Heaven Up Here

‘Heaven Up Here’, drugi album liverpulskog sastava Echo & the Bunnymen se može promatrati kao veliki comeback ambijentalne psihodelije u ranim osamdesetima, no on je definitivno mnogo više od toga; jedan zaokružen, skoro konceptualan projekt koji je postavio smjernice koje će u nadolazećim godinama koristiti brojna novostasala imena s alternativne scene. Svejedno u kojem ga svjetlu promatrali, ovaj uradak spada u sam vrh britanskog post punka, ukoliko već nije i njegova kruna!

 

Pomalo ishitreni i nadobudni kritičari su koncem sedamdesetih, odnosno početkom osamdesetih skovali ‘trokut novog rocka’ (možda bolje kazati novovalnog?) s vrhovima postavljenim u točkama Dublin – Liverpool – Glasgow. Ta je forma, očekivano, trebala referirati na tada ključne sastave iznikle iz punk, odnosno post-punk scene spomenutih toponima: U2, Echo & the Bunnymen te Simple Minds. Ono što je povezivalo ova tri bitno različita imena jest lucidno korištenje glazbenog naslijeđa koje je prethodilo punku te posebno činjenica da nisu, poput brojnih drugih, bili tek prolazne atrakcije. Dogurati do drugog albuma u čitavoj toj postpunkerskoj vrevi nije bilo nimalo lako, a zadržati kvalitetu, ponekad i nauštrb nekih predefiniranih elemenata, još i teže. No, to je bio test s uključenim sustavom eliminacije, u to vrijeme i više nego obavezan, a spomenuti su ga položili s neočekivanom lakoćom. Posebice Echo & the Bunnymen.

echo insideJoš je njihov prvi album Crocodiles (1980.) dočekan uz odobravanje publike i kritike te se unatoč izraženim mračnim liričnim temama poput beznađa, očaja i samoće udobno smjestio   na listi britanskih 20 najprodavanijih albuma. U glazbenom je smislu Crocodiles bio stilski raznolik, prekrivajući široko područje između klasičnog punk rocka (naslovna skladba), psihodeličnih balada (Stars Are Stars, Pictures On My Wall), pa do eksperimentalnijih uradaka (Going Up, Villiers Terrace, Happy Death Men).

No, zato je Heaven Up Here (1981.) bio pomalo neočekivani iskorak. Echo & the Bunnymen ovdje u najvećoj mjeri napuštaju strogu ritmičnost koja je karakterizirala nemali broj skladbi s prvijenca, otvorivši u potpunosti vrata ambijentalnoj psihodeliji.

Heaven Up Here  je mračan album. Ne poprilično, već izuzetno mračan. Depresivan do te mjere da na trenutke odiše krajnjim beznađem.
Ovaj album predstavlja liverpulski novi val u svojem najturobnijem izdanju. Skupivši sve defetističke elemente vlastitih uzora, među kojima se ističu The Doors, The Velvet Underground, Television, pa i zemljaci im Joy Division čiji godinu dana ranije objavljeni Closer (1980.) opasno konkurira za titulu ultimativnog beznađa, Ian McCulloch i društvo stvaraju svoje životno remek-djelo. Ipak, dok labuđa pjesma Iana Curtisa završava neizvjesnošću generacijske himne Decades, album Heaven Up Here nosi ipak neki maleni tračak nade, svjetla. Pogledajte taj krajnje jednostavni a tako upečatljiv omot – četiri siluete u kaputima, od toga dvoje sa šeširima, promatraju zalazak Sunca negdje na obalama južnog Walesa. To isto Sunce nije vidljivo, ali postoje naznake njegove prisutnosti, barem u nešto svjetlijoj pruzi uz sam horizont. Rekoh siluete iz razloga što detalje na figurama nije moguće prepoznati, a to je očito i bio cilj fotografa Briana Griffina. Njegova grafička rješenja ionako krase naslovnice prvih četiriju albuma liverpulske četvorke, a u poimanju prihvaćanja sastava u nametnutoj mu prostornosti definitivno je otišao korak dalje od Antona Corbijna (U2).

Echo--The-Bunnymen-Crocodiles-453368Simbolizira li ta tanka linija svjetla koje se probija kroz oblačni horizont možda nešto više? Album otvara skladba Show of Strength, solidan primjer kako se od jednostavnog riffa i tri do četiri akorda može stvoriti malo remek-djelo.

Show of strength, is all you want
You can never set it down
Guts and passion
Those things you can’t even set down
Don’t ever set down, won’t ever set down

Hey, I came in right on cue
One is me and one is you
Hey, I came in right on cue
One is me and one is you

Vjerojatno središnja točka albuma jest Over the Wall, pjesma čije je tkivo čistog beznađa kreirano sablasnom međuigrom Sergeantovih gitarskih efekata, Pattinsonovog pulsirajućeg basa, De Freitasovog bubnja promjenjivog poput vremenskih prilika na oceanskim obalama te McCullochovog vokala. No, kratkotrajne promjene atmosferičnosti kakve se uočavaju u skladbi tek su kratke naznake nečeg što nužno ne mora biti bolje, jer se na koncu sve svodi na polazne postavke, tako da pjesma završava zamiranjem ista četiri gitarska tona s kojima je šest minuta ranije i izronila iz ništavila.

I’m walking in the rain
To end this misery
I’m walking in the rain
To celebrate this misery

What’s that you say?
Speak up, I can’t hear you
What do you say?
I couldn’t hear you

Over the wall
Hand in hand
Over the wall
Watch us fall

Out on the road
Coast to coast
Out on the road
Coast to coast

I’m over the wall
I’m over the wall
I’m over the wall
Come over the wall

I can’t sleep at night
How I wish you’d hold me tight
I can’t sleep at night
Come on and hold me tight

Hold me tight
To my logical limit


Mrak kulminira na početku B-strane albuma. Iako naslovna skladba svojim nešto življim ritmom prividno priziva tragove života, čitava je ta urnebesnost zarobljena u molskim i septimskim sazvučjima te već udomaćenom deprimacijom kao posljedicom McCullochovih stihova:

I’m on my own in my blind alley
I turn myself around
So it’s swallowing me

Me and the wall
We’re okay, we’re okay

Faustus you’ve got nothing to fear
It may be hell down there
‘Cause it’s heaven up here
I’d have given forever for a few good years
But too much of a muchness is to much you hear

The hammer on my chest was an abominable pain
the anvil on my belly was an abdominal strain

We’ve got the bottle
Go take the bottle
Go take a sip

Ukoliko  Over the Wall u svojih šest minuta savršeno prikazuje dvojbe i unutarnji sukob predočen kroz međuigru glazbe i stihova, onda The Disease sublimira bit albuma u skoro pogrebnoj žalopojki kraćoj od dvije minute:

My life’s the disease that could always change
With comparative ease, just given the chance
My life is the earth, ‘twixt muscle and spade
I wait for the worth, digging for just one chance

As prospects diminish, as nightmares swell
Some pray for Heaven while we live in Hell
My life’s the disease, my life’s the disease

U vrlo sličnom, mada nešto glazbeno šarolikijem tonu nastavlja i All My Colours koja, unatoč naizgled živahnom McCullochovom i Segreantovom gitarskom duelu, neposredno pred refren slijedi zadanu nit. Jednostavno, all my colours turn to clouds.

echo-bunnymen-de-freitasNakon No Dark Things, koja u određenoj mjeri priziva ne tako defetistički ugođaj prvijenca, slijedi upitno optimistička Turquoise Days, skladba koja kao da polazi iz ništavila, odnosno jednog ispraznog gitarskog riffa, no vremenom taj primarno ogoljeni kostur biva ogrnut sa sve više i više glazbenog mesa. Ukoliko ste nakon očekivanog klimaksa nazirali kraj pjesme, pogriješili ste. Opet slijedi pozivanje na Over the Wall, pa će i ovaj pokušaj proboja prema svjetlosti umrijeti vrativši se svojoj šupljoj i neobećavajućoj polaznoj frazi.

Just when the thought occurs
The panic will pass
And the smell of the fields
Never lasts
We’ll put your faith
In those crimson nights
Set sail
In those turquoise days

Place our faith
In those crimson nights
Set sail
In those turquoise days

Finalna All I Want je na koncu pomalo neočekivani proboj zraka zalazećeg Sunca s horizonta, koja svojom konstrukcijom kao da najavljuje sleđeni ali i živopisni ambijent idućeg albuma, Porcupine, koji će svjetlo dana ugledati dvije godine kasnije (1983.). Jesu li McCulloch i društvo svjesno odabrali ovu skladbu kao odjavnu ili je to tek tehničko rješenje po pitanju problema izjednačavanja trajanja dvije strane albuma? Osobno ne znam, niti želim nagađati, pošto obje opcije bitno mijenjaju konačni dojam, ali nipošto ne i sveukupni smisao jednog 45-minutnog putovanja kroz tamu zvanog Heaven Up Here.

Sve dok je mačka zatvorena u kutiji, ne znamo je li nekakav banalni događaj na mikrorazini uvjetovao njezinu smrt. Do tada, ona je u superponiranom, mrtvo-živom stanju. Sam čin preslušavanja albuma nipošto ne mora biti tretiran kao čin promatranja koji bi utjecao na konačni rezultat, osim možda u vlastitoj svijesti svakog pojedinog slušatelja.

The-Crucial-3-Echo-and-th-002Ovaj je album jedan od onih hladnih i maglovitih, no očitih vrhunaca britanskog post punka.

Hvala.

 

Echo & The Bunnymen: Heaven Up Here (Korova, 1981.)

01 Show Of Strength
02 With A Hip
03 Over The Wall
04 It Wss A Pleasure
05 A Promise
06 Heaven Up Here
07 The Disease
08 All My Colours
09 No Dark Things
10 Turqouise Days
11 All I Want

 

Vjeran Stojanac

 

 

14/01/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , ,