Dva Škotlanđanina i Kontinent

– – .

Sutra je sudbinski dan, referendum na kojem biramo između napretka i propasti, pa neka vas ne iznenadi mali eurofilni prilog. A u nastavku, konačna točka na projekt “Scotland’s hidden reverse”

 

 

 a) Neraskidive i raskidive spone

 

Postoji jedna neraskidiva spona između glazbenih umjetnika poniklih na sjevernom dijelu američkog kontinenta i njihova vlastitog rodnog tla, koja se manifestira opetovanim spominjanjem pojma ‘Amerika’. Sasvim je nebitno podrazumijevaju li se time Sjedinjene Države ili čitav kontinent – oni će tu riječ kad god se ukaže prilika provući kroz naziv skladbe ili kroz sami tekst. Domoljublje? Ne, prije nužnost. Svjesni vlastitih labavih korijena te još uvijek ključajućeg melting pota koji tek treba iznjedriti kompaktnu naciju, Amerikanci određene razumljive frustracije nadoknađuju na spomenuti način; pomalo iritantnim nabacivanjem imena jednog đenoveskog pomorca koje je postalo sinonim za jedan kontinent i njegovu najmoćniju državu. Tražite konkretni primjer? Odgovor će biti protupitanje: pronađite barem jednog kompozitora, glazbeni sastav ili kantautora koji bar jednom u svojem stvaralaštvu nije iskoristio taj toponim! Ne trebate ni pokušavati.

U sličnom se kontekstu može promatrati i pomalo preforsirano nabadanje ‘Afrike’ od strane afroameričkih glazbenika, konkretno jamajkanskih reggae rastafarijanaca, no i ta ‘Afrika’ postupno ustupa mjesto novoj domovini (kako ono reče pokojni Marley: stolen from Africa, fight for America). Nema smisla pretjerano ulaziti u analizu spomenutog – možda tek natuknuti kako civilizacijski razvoj na zapadu započinje tek kada se nativna ‘crvena’ rasa nomada i lovaca počinje stapati s bijelim i crnim doseljenicima. U konačnici, to je tek nešto manje od pola tisućljeća!

Ali, ako imate duboko usađene korijene i tisućljetnu tradiciju vezanu uz određeni prostor, takvi postupci postaju bespredmetni. Skoro pa da je nemoguće pronaći primjere ‘europiziranja’ suvremene glazbe na istoimenom kontinentu. No, što je uopće ta Europa?

Uzevši u obzir aktualnu podjelu, ona nije zaseban kontinent, pošto s Azijom tvori jedinstvenu geoformacijsku cjelinu. Ipak, njezina se jedinstvenost u etničkom i kulturološkom smislu izvodi iz razumijevanja i prihvaćanja dvije dijagonale – one koja uz mali otklon od magnetskog pravca sjever-jug povezuje samo dno Peloponeza s norveškim rtom Nordkapp te one druge i znatno duže koja spaja gorje Ural na istoku s portugalskom obalom na zapadu. Sjecište ovih dviju duljina otprilike se nalazi u južnom dijelu Poljske, države koja u pravilu uvijek prva najebe kada je riječ o nekom europskom ili svjetskom ratu, no to nas ovom prigodom ne zanima. Toliko o jedinstvenosti, bar kada je u pitanju zemljopis. Povijest je za razliku od njega ljudska tvorevina tako da obiluje dvojnostima, pa i trojnostima. Pojam ‘podkontinent’ je pak ljudska tvorevina, no uspostavljena po modelu volje Boga te tektonskih i srodnih prirodnih sila.

 

 

Jednom je davno ta i takva Europa uistinu posjedovala kohezivni element koji je bio garant njezine ‘jedinstvenosti’. Kao vjerojatno prvi indoeuropski narod naseljen na njezinu tlu, Kelti su tako postali uzročnikom njezine homogenosti koja se još i danas osjeća; pošto se njihov životni prostor rasprostirao od Grčke preko Balkana i današnje srednje Europe pa do Britanskog otočja, a upravo je keltsko naslijeđe zabilježeno u genima svih nas koji smo u nekim ‘naprednijim’ vremenima rođenjem ugledali toplo Europsko Sunce umjesto primjerice onog mrzlog nad visoravnima Wyominga ili Tibeta.

Postupno u igru ulazi pojam ‘dvojnosti’ – tijekom 1. tisućljeća prije Krista taj prostor naseljavaju preci današnjih Latina i Grka, naroda koji po važećoj etnolingvističkoj podjeli (kao i Kelti, također) spadaju u zapadni, odnosno ‘kentum’ (po izgovoru broja 100) ogranak Indoeuropljana iliti Indoarijaca, ovisno koji vam se naziv više sviđa. Sredinom prvog milenija stižu i preostali pripadnici nekoć velike i jedinstvene porodice koja se sporazumijevala jezikom srodnim sanskrtu; Germani koji također spadaju u ‘kentum’ zajednicu, te Slaveni koji kao ‘satem’ ogranak dijele nešto bliže krvno srodstvo s istinskim Indoarijcima, dakle raznim iranskim plemenima. No, uspostavljeni dualizam na osovini kentum-satem nije bio duga vijeka, jer već u devetom stoljeću na europske prostore prodire još jedna, ovaj put zasebna zajednica koja svoje korijene vuče iz tursko-tatarskog etnikuma i čiji su potomci današnji Mađari i Finci. Ipak je ‘tri’ sveti broj!

 

Europa kako je vide… pa, hm, pogodite!

 

Gledano s religijske strane, prvo je tisućljeće novoga vijeka posjedovalo jaki povezujući element. No, to se izvorno kršćanstvo uslijed barbarskog poigravanja Teodozijevom administrativnom podjelom Rimskog Carstva rastočilo na zapadno i istočno, mada nekima ni to nije bilo dosta, pa je tako Martin Luther na noć uoči Svih Svetih (evo zašto protestanti vole slaviti Halloween!) godine 1517. pribio svojih 95 teza na vrata svoje crkve u Wittenbergu, položivši tako kamen temeljac trećem ogranku Kristove vjere, protestantizmu, koji će se u nadolazećim stoljećima ‘balkanizirati’ na desetke manjih pravaca poput kalvinizma, anglikanizma, evangelizma, baptizma, metodizma, pa sve do minornih sekti poput prezbiterijanaca, adventista pa čak i onih užasnih opsjedatelja parlafona sa svojim Stražarskim Kulama i grupnim seksom!

Bilo kako bilo, Europa uvijek završava na broju 3.

 

OK, zanemarimo načas ovu hrpu podataka i vratimo se prakorijenima. U vrijeme kada su Grci stvarali svoj božanski Panteon, današnja je Europa djelomično već bila poznata i dobrim dijelom istražena, ponajviše zahvaljujući feničkim trgovcima, mada su određena područja poput Skandinavije, sjevera Britanije ili poljana zapadne Rusije još uvijek predstavljala terru incognitu. A kad smo već kod Feničana, zanimljivo je spomenuti i grčki mit o podrijetlu imena matičnog nam kontinenta. Europa je bila kći feničkog kralja Agenora i kraljice Agriope. U prekrasnu se djevojku zaljubio i sam vrhovni bog Zeus te je, iskoristivši odsustvo vječno ljubomorne Here, preuzeo oblik bijeloga bika te se prikrio među ostalim životinjama u Agenorovu posjedu. Približio se tako Europi dok je na jednom proplanku brala cvijeće, a ona se, ništa ne sumnjavši, popela na bikova leđa. Slijedi frenetični bijeg prema moru te dalje, ka obalama Krete, gdje Zeus uzima svoj ljudski/božanski oblik, izjavljuje Europi svoju stvarnu ulogu te je pretvara u prvu kraljicu Krete. Što se tiče samoga bika kojeg je Zeus iskoristio kako bi uspio u nakani, niti on nije loše prošao – uzdignut je na nebu u vidu zviježđa Taurus.

I to bi bilo to. Sve se ostalo svodi na prepucavanja.

Kao što rekosmo na početku teksta, ni s glazbene se strane tu nema mnogo toga kazati. Pojam Europe nije bog zna koliko eksploatiran i eksponiran u suvremenoj popularnoj glazbi, mada svojevrsnu ekspanziju doživljava osamdesetih, ponajprije u skladbama nekih novoromantičarskih i synth pop imena, te naročito u opusima određenih industrial i neofolk sastava. Sasvim logično! Možda bi bilo pošteno navesti tek par izdvojenih primjera, poput Roxy Music i njihovog hita Song for Europe pa i nekih prekomorskih velikana koji nisu prezali od spominjanja starog kontinenta – to su Velvet Underground sa svojom kakofoničnom osmominutnom pjesmom Europian Son, posvećenom Lou Reedovom mentoru Delmore Schwartzu, te R.E.M. čiji nastupni album Murmur (1983.) otvara skladba Radio Free Europe koja govori o istoimenom projektu koji je u hladnoratovskom razdoblju trebao osigurati nesmetani dotok informacija zemljama s druge strane željezne zavjese.

Pošto je ovaj tekst najava jedne glazbene emisije a ne pamflet za utjerivanje pameti u glavu euroskepticima (malj i bejzbol palica su u tom pogledu mnogo efikasniji), ovo bi bilo sasvim dovoljno. Uostalom, sutra se simbolički vraćamo korijenima, pa neka i ovo izdanje emisije EXIT bar nešto pridonese u tom pogledu. Na kraju krajeva, prije referenduma nema dvodnevne ‘šutnje’!

Uostalom, kao što reče još jedan europski sin, Šveđanin Joey Tempest iz sastava znakovitog naziva Europe; It’s a final Countdown!

 

 b) Povrat duga

Negdje u jesen 2010. je u sklopu emisije EXIT emitiran ciklus Scotland’s Hidden Reverse, kršten kao parodija na naziv knjige jednog škotlanđaina, Davida Keenana (čovjeka koji je bio duša, srce i kreativni motor kultnog sastava Telstar Ponies); England Hidden Reverse u kojoj je dotični kirurškom presiznošću secirao englesku industrial i neofolk scenu osamdesetih. Neovisno o imenu, ciklus nije ostao ograničen na slične škotske pokušaje, štoviše, nije ih se ni dodirnuo, no zato je pružio solidan uvid u lokalnu punk i post punk scenu, uključujući i sva ona novija imena iznikla devedestih na takvom plodnom tlu.

 

David Keenan i Stuart Murdoch

 

Sva? Pa, postoje neki zaostaci, čak i ozbiljni previdi. Jedan od njih, i to poprilično krupan minus je bilo neuvrštavanje sastava Belle & Sebastian u taj niz od šest, odnosno sedam emisija. Istina, tada je za takav potez postojao opravdan razog (B&S su svega nekoliko mjeseci ranije obrađeni u zasebnoj emisiji), no upravo stoga ciklus nikada nije dolično zatvoren. Zbog svega navedenog će posljednjih šezdeset minuta današnje emisije proteći u znaku Stuarta Murdocha i društva… i vrlo vjerojatno Davida Keenana, čovjeka čija je knjiga posudila ime (u donekle izmijenjenoj formi) jednom zanimljivom nizu emisija koji je obilježio subotnje večeri tijekom jeseni 2010. na radiju KL, i koji se konačno, eto, zatvara četrnaest mjeseci nakon predviđenog roka!

 

 

 

 

21/01/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,