KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Do It Yourself!

 

Do It Yourself ili po naški Uradi sam jest termin kojeg čak pri ograničavanju na glazbenu domenu nije jednostavno definirati. U općem bi smislu trebao označavati pokušaje neortodoksnog pristupa kreiranju i izvođenju pjesama, odnosno primjenu svojevrsnog  from the scratch modela uz uporabu najosnovnijih sviralačkih alata, minimalnog glazbenog znanja i skoro djetinje iskrenosti pri korištenju istih. Manjak zvučne raznolikosti u zagrljalju s manjkom sviralačkog iskustva u pravilu rezultira minimalističkim ali i bučnim uradcima koji nisu bili lišeni pogrešno odsviranih tonova kao i slučajno ili namjerno proizvedenih šumova, no koji su u svojoj jednostavnosti često znali iznjedriti snažne i utjecajne pop strukture. U nekim se segmentima ovakav pristup preklapa s Lo-Fi standardom, no treba imati u vidu kako je glazbeni Do It Yourself ipak tematski i terminološki ograničeniji, vezan za jedno određeno razdoblje te punk kao zajednički nazivnik, dok se stilski nesputani Lo-Fi proteže nad znatno širim prostorom – uostalom, štancanje snimki niske kvalitete nije nikakva filozofija niti posljedica nedostatka uvjeta već naprotiv najčešće samo sebi svrha, i iza takvog modela mogu stajati složeni i striktno koncipirani uradci poput Springsteenovog albuma Nebraska (snimljenog na četverokanalnom magnetofonu u vrijeme Bruceove ‘izolacije’ početkom osamdesetih). Dalje, Lo-Fi model je prisutan i na debitantskim ostvarenjima Velvet Undergrounda i Suicidea, a tu su i uzvišena imena rane nezavisne scene poput novozelandskih Tall Dwarfsa, američkih indie pionira Sebadoh i Pavement, zatim Neutral Milk Hotela i sličnih sastava okupljenih oko izdavačke kuće Elephant 6, te doajena minimalističkog folka kao što su Bill Callahan, David Pajo ili Will Oldham.

Do It Yourself (u daljnjem tekstu DIY) je ipak nešto drugo; početnički pokušaj da se uz krajnje ograničena sredstva i mogućnosti postigne što puniji i precizniji zvuk, a vremenska i stilska raspodjela takvih imena se na koncu svodi na post punk sastave nastale u razdoblju između 1975. i 1985. Istina, preklapanja, naravno, postoje, tako da su pojedina imena o kojima će u nastavku biti riječi često klasificirana kao DIY i Lo-Fi, primjerice Daniel Johnston i Young Marble Giants. Pri tome treba voditi računa kako se stilske i zvučne odrednice ne referiraju na iste segmente u izrazu određenog sastava, pa su ovakve situacije moguće.

Ova priča započinje s američkim sastavom The Shaggs koji, istina, nije striktno djelovao u skladu s postulatima DIY etike, no zbog mnogo čega se, a u prvom redu zbog vlastite nedosljednosti, može promatrati kao svojevrsni začetnik trenda. Ovaj su trojac iz Fremonta u New Hampshireu sačinjavale tri sestre s formalnom glazbenom naobrazbom no skoro bez ikakvog sviralačkog iskustva. Stoga njihov jedini i za mnoge kultni album Philosophy of the World zvuči krajnje neusklađeno – gitarski akordi kasne ili urane barem četvrtinu takta, a pored grešaka u tempu primjetne su i one tonske gdje poluton niže ili više ne predstavlja nikakav problem za Dorothy Wiggin, gitaristicu i glavnu vokalistkinju. Interesantan je i stil bubnjarice Helen Wiggin koja se očito oslanja na Moe Tucker i njezino preferiranje timpana naušrtb uobičajenog doboš/fuš/bas bubanj obrasca, no ovdje čak i takav model koji oprašta minimalne pogreške zvuči krajnje aritmički! The Shaggs su se razišle 1975., ostavivši iza sebe tek taj jedan album i nešto mnogo značajnije – mogućnost krajnje neortodoksnog pristupa glazbi koja se eto može skladati i izvoditi prema uputama za sastavljanje modela električnog dječjeg vlakića! Neka im, nešto je ostalo iza njih – pjesma My Pal Foot Foot koja govori o odlutaloj mački obitelji Wiggin je neizbježni dio zvučne kulise svakog imalo veselijeg tuluma!

 

Jad Fair, kreativni motor sastava Half Japanese.

 

Negdje u vrijeme razlaza Shaggsa s djelovanjem započinje sastav Half Japanese, kojeg u podrumu obiteljske kuće u Coldwateru, Michigan pokreću braća Jad i David Fair. Slično sestrama iz Fremonta, ni oni nisu poznavali tehniku građenja i izvođenja pjesme, no u svojoj su ignoranciji otišli korak dalje – bend su pokrenuli bez natruha elementarnog glazbenog znanja, ali zato doslovno zračeći voljom i entuzijazmom. Držali su se one premise po kojoj dovoljno glasan i nametnut zid buke može pristojno sakriti sve inače vidljive pogreške, što posebno dolazi do izražaja na njihovom prvom službenom ostvarenju, EP-ju Calling all Girls iz 1977. Srećom, vremenom uočavaju po kakvim se pravilima igra u svijetu glazbenog bussinesa, a i sami stječu barem minimalno iskustvo, tako da njihov dugosvirajući debut, trostruki album Half Gentlemen/No Beasts (1980.) ipak zvuči koliko toliko sređeno, što se dobrim dijelom može zahvaliti i novopridošlim članovima. David uskoro napušta sastav (mada će se kroz naredna dva desetljeća u više navrata vraćati te ponovno napuštati bend), po čemu preostali izvorni član, njegov brat Jad zauzima ključno mjesto glavnog autora i frontmana.

Tijekom postojanja (razišli su se 2001.) su snimili trinaest studijskih albuma, šireći krug suradnika na zvučna imena progresivnog jazza poput, vjerovali vi ili ne, John Zorna i njegova kružoka okupljenog oko njujorškog kluba Knitting Factory, što i ne treba izgledati kao oksimoron. Naime, još od samih atonalno artimičkih početaka, Half Japanese sadržavaju jednu laicima teško primjetnu crtu koja njihov izričaj na trenutke približava jazz strukturama. Nije to jedini kuriozitet kad je riječ o suradnjama s glazbenim velikanima, pošto je sredinom devedesetih na jednoj od njihovih turneja gostovala i Moe Tucker iz izvorne postave Velvet Undergrounda. Već drugo spominjanje njezinog imena u ovom kratkom tekstu nameće odgovore na neke pretpostavke. Da, Velveti su, koliko to god izgledalo napuhano, imali ne samo znatan utjecaj na većinu DIY bendova, već su i sami započeli takoreći iz ničega (from the scratch – volim taj izraz… jeste li ikada probali instalirati linux from the scratch?), uz minimum znanja i puno volje (i ne zaboravimo, sigurnost koju im je pružala Warholova skrb). Vratimo se ipak Jadu Fairu i njegovom hvale vrijednom projektu. Kad se sve sabere, proizlazi da neki pravci koji su protresli američku glazbenu scenu ranih osamdesetih, bilo da je riječ o njujorškom No Waveu ili pak losanđeleskom hardcoreu, duguju mičiganskim ‘polujapancima’ mnogo više nego što izgleda na prvi pogled. I još nešto: kada je 5. travnja 1994. lokalni električar u garaži kuće obitelji Cobain pronašao beživotno tijelo individue nekoć znane kao Kurt, doživio je pravi šok pošto je naboj sačmarice doslovno rasuo komadiće mozga, tkiva i kostiju lubanje po zidovima i plafonu. Mada je leš bio unakažen do neprepoznatljivosti, na majici se još uvijek jasno mogao iščitati natpis Half Japanese!

 

Daniel Johnston je svojim poimanjem glazbe te pristupom
stvaranju iste možda najbolji primjer DIY estetike.

 

Daniel Johnston je vrlo čudna zvjerka. Kažu da je izuzetno inteligentan ali i čudak svoje vrste; osoba koja pati od opsesivno-kompulzivnih poremećaja koji se ponajviše manifestiraju u vidu naglih promjena raspoloženja (manično depresivna psihoza, kako bi rekao prosječni shrink). Pojedinac o kojem govorimo je rođen početkom 1961. u kalifornijskoj prijestolnici Sacramentu, no djetinjstvo je proveo seljakajući se po mnogobrojnim američkim vukojebinama sve dok njegov otac nije odlučio skrasiti se u Texasu, gdje početkom osamdesetih i započinje njegova karijera.

Karijera? Pa, prva su Danielova ostvarenja izvedena u ponajboljoj DIY tradiciji, u formi osobno štancanih kazeta koje je naš entuzijast dijelio po štandovima na svojim slabo posjećenim nastupima ili pak distribuirao poštom na adrese malobrojnih ali zagriženih štovatelja. Raštimani klavir u kombinaciji s visokim tenorom i neizbježnim pozadinskim šumom ostaje vječno pamtljiva značajka tih pionirskih radova kao što su Songs of Pain, Hi, how are You ili Retired Boxer. Johnston je tek u devedesetima i to teška srca pristao na korištenje njemu dotad znanstvenofantastičnih termina poput studija, miksete i producenta, no ni tada nije izgubio nesputanost i naoko površan pristup. Ma i neka bude tako, no činjenica da se na The Late Great Daniel Johnston iz 2004., kombinaciji kompilacije i tribute to albuma, javljaju imena poput Toma Waitsa, M. Warda, sastava Clem Snide, Becka, Vica Chesnuta i Gordona Ganoa te DIY bratije Calvina Johnsona i Jad Faira govori sama za sebe. A kad već ponovno spominjemo Faira, bilo bi fer natuknuti da je još 1989. isti s Danielom Johnstonom snimio zajednički projekt It’s Spooky, gdje se pored autorskih skladbi nadobudnog dvojca mogu naći i mnogobrojne obrade u rasponu od Beatlesa pa do Butthole Surfersa!

 

Beat Happening

 

A sada slijedi skok iz suncem sprženog Texasa na vječito kišni sjeverozapad Sjedinjenih Država (za neupućene, to je ono gdje je električar našao tijelo bez glave). Svi znamo da je tamo početkom devedesetih eskalirao nesretni grunge, glazbeni pravac koji je poslovični garažni zvuk ovoga puta ogrnuo u zastarjelo i nedolično ruho, odnosno u naslijeđe britanskih hard rock sastava iz ranih sedamdesetih. Srećom, grunge nije isključivo dijete Zeppelina i sličnih promašaja, već i logični nastavak američkog ‘žestokog’ zvuka čiji se korijeni mogu pratiti još od sedamdesetih u vidu protopunk projekata tipa MC5 ili Stooges, te hardcore punk scene iz ranih osamdesetih. No, definirati grunge isključivo preko navedenog bi u najmanju ruku bilo nedolično i podcjenjivački prema jednom lokalnom sastavu čiji je utjecaj na scenu gradova poput Seattlea i Portlanda jednostavno nemjerljiv. Zovu se Beat Happening.

Sastav su početkom 1982. pokrenuli Calvin Johnson i Heather Lewis, tada studenti Umjetničke škole u Olympiji, Washington, a već iduće godine im se pridružuje gitarist Bret Lunsford. Johnson je bio zagriženi zagovaratelj DIY etike i malih, nezavisnih kompanija (jednu od njih, K-Records će i pokrenuti paralelno s Beat Happeningom), s godinama iskustva u izradi fanzina te volontiranja na lokalnoj radio postaji KAOS-FM, tako da je bilo i više nego očito kojim će pravcem novoosnovani sastav krenuti. Prve su demo snimke rađene tek uz jednu gitaru i temeljni set bubnjeva, a Bretovim dolaskom zvuk donekle dobija na slojevitosti, mada i dalje ostaje u zacrtanim okvirima pop minimalizma. No, već se u tim pionirskim danima naziru sve buduće karakteristike njihova zvuka: pop jednostavnost uparena s donekle monotonim ritmom plus humorom obojeni tekstovi. Bila je to očita no odlično primijenjena formula koja je rezultirala izvorom iz kojega će poteći sve kasnije manifestacije indie popa, koliko se god neki ne slagali s time.

 

Krajnje jednostavni ali znakoviti omoti albuma Beat Happeninga
odlično karakteriziraju DIY pristup.

 

Nakon EP-ja Three Tea Breakfast snimljenog tijekom boravka u Japanu, Beat Happening objavljuju svoj nastupni, istoimeni album (1985.), no svoj će prepoznatljivi stil razviti na čuvenom Jamboree (1988.), gdje kontinuiranu repetitivnost prethodnika zamjenjuju složenijim i mračnijim melodijama (Calvin je ovaj album nazvao ‘dark and sexy’), što se posebice ističe u legendarnim skladbama poput Cat Walk, Hangman, Midnight a Go-Go te u instant hitu Indian Summer. Ovaj će se progresivni trend nastaviti i na idućim ostvarenjima (Black Candy, Dreamy te zaključni You turn Me on iz 1992.). Beat Happening prestaje s radom upravo u vrijeme ekspanzije grungea kojemu je definitivno odškrinuo vrata. Odjeci DIY i indie estetike će biti i te kako primjetni u ranim radovima zvučnijih imena sa Seattle – Portland scene devedesetih, a ne treba zanemariti niti utjecaj nezavisne kuće Sub Pop (Calvin Johnson je prije pokretanja K-Recordsa bio bliski suradnik Pavitta i Ponemana!) koja je većinu lokalnih bendova uzela pod svoje okrilje.

Calvin tvrdi da se Beat Happening nikad nisu raspali, već su jednostavno prestali s javnim nastupima i izdavanjem albuma, istovremeno ostavši u dobrim odnosima. Egzistirali, hibernirali ili ne, njihov utjecaj na buduće generacije nezavisnih glazbenika je praktički nemjerljiv, što se očituje kroz šaroliku paletu imena u rasponu od Pavementa preko škotskih Vaselinsa pa do Weezera i Thermalsa. Primjerice!

 

Dosadni kišni dani engleskog Midlandsa mogu biti odličan
kreativni poticaj,kao što je vidljivo iz slučaja braće Godfrey.

 

Ono što povezuje sjeverozapad Sjedinjenih Država i središnju Englesku su u svakom slučaju nepogodne vremenske prilike očitovane u vidu iznimno velikog broja kišnih dana. Takve su atmosferske prilike vjerojatno najzaslužnije što su početkom sedamdesetih braća Kevin Paul i Adrian Nicholas Godfrey vrijeme uglavnom provodili u podrumu svoje kuće u birmingemskom predgrađu Solihull (u stvari je riječ o konurbaciji a ne predgrađu, ali jebiga). Pod utjecajem lokalnog glam popa te njemačkog krautrocka pokušavaju uobličiti nekoliko skladbi, no podrumski magnetofon bilježi tek distorziranu buku nanešenu nad vidljivo canovskim kotrljajućim ritmom. Stvari će se donekle pokrenuti s mrtve točke u vrijeme ekspanzije punka, kada braća koja u međuvremenu uzimaju zvučne nadimke Epic Soundtracks i Nikki Sudden s još nekoliko solihulskih zanesenjaka formiraju prvu postavu Swell Mapsa, snimaju singl Read about Seymour, skladbu na kojoj se glazbena linija tipične punk jednostavnosti bori s nasrtajima kakofonične gitarske buke, te čak pokreću vlastitu nezavisnu kuću Rather Records.

Nastupni album A Trip to Marineville (1979.) nudi zanimljiv koncept koji zorno ilustrira preklapanje dvaju ključnih pravaca njihova stvaralaštva, gdje se žestoke punk pjesme poput Midget Submarines ili Vertical Slum izmjenjuju s višeminutnim eksperimentalnim poluimprovizacijama kao što su Gunboat ili Full Moon in my Pocket. Iduće godine izbacuju Jane from occupied Europe, još jedan album rađen po istom modelu čije su eksperimentalne dionice možda otišle jedan korak dalje koketirajući s tada aktualnim industrial prizvukom, te odrađuju britansku turneju nakon koje postaje jasno da bend više nema budućnosti. Zanimljivo, Epic Soundtracks će napraviti radikalni zaokret te napustiti mladenačke DIY ideale. Početkom 1985. se pridružuje prvoj europskoj inkarnaciji australskog sastava Crime and the City Solution (uz Simona Bonneya, Rowlanda S. Howarda i Micka Harveyja), a u devedesetima se baca u kantautorske vode. Nažalost, potencijalno plodnu karijeru će prekinuti smrt uslijed srčanog udara u 37. godini života. Nikki će definitivno biti dosljedniji punk korijenima, što je vidljivo iz djelovanja sa sastavom The Jacobites kao i kroz njegova samostalna ostvarenja, no i on će prerano otići sa zemaljske scene.

Iako u svoje vrijeme marginalizirani i poprilično nepoznati, Swell Maps su ostavili značajan trag očit u djelovanju pojedinih sastava koji su svoj zvuk gradili na hibridu punk naslijeđa i eksperimentalnog pristupa. Sonic Youth i Swans su tek neki od njih…

Unatoč utjecaju kojega će glazba Swell Mapsa polučiti u nadolazećim razdobljima, Desperate Bicycles su, ako možda ne najpoznatije ime britanskog DIY-a, onda definitivno njegovi pioniri. Osnovani su početkom 1977. u sjevernolondonskoj četvrti Dalston, koji je u vrijeme koje je prethodilo gentrifikaciji još bio zabit i minorno željezničko čvorište stješnjeno između Hackneyja i Islingtona. Jednostavno, imali su sve ono potrebno za stvaranje glazbe po ‘uradi sam’ načelu: relativan mir unutarnjeg predgrađa, znanje tri temeljna akorda, vlastitu nezavisnu etiketu Refill i višak entuzijazma. Nekoliko mjeseci po utemeljenju objavljuju EP Smokescreen/Handlebars koji na obje strane ima iste dvije kompozicije snimljene, usput kazano, u mono tehnici. Nastanak ovog uratka je zahtjevao nešto manje od tri sata, a izdan je u pet stotina primjeraka za svotu od 153 funte. Uslijedio je niz sličnih singlova, primjerice The Medium was Tedium; New Cross, New Cross i Occupied Terithory (sva tri iz 1978.), da bi 1980. objavili svoj jedini LP Remorse Code, nedugo nakon kojega se razilaze.

 

Desperate Bycicles - možda ponajbolji primjer
ranog britanskog DIY punka.

 

Pomalo je neprikladno promatrati Desperate Bicycles u svjetlu londonskih punk sastava kao što su Sex Pistols ili The Clash, ponajviše zbog nešto slojevitijeg zvuka pa i post-psychodelic utjecaja svojstvenog imenima poput Television Personalitiesa. No, članove benda nije zamaralo svrstavanje u klanove i trendove – oni su se jednostavno zabavljali stvarajući glazbu po načelima koja su sami kreirali, izbjegavajući tako naporne menadžere, iscrpljujuće turneje i vrebajuće ugovore kakve nameću velike kompanije. Uostalom, stihovi iz pojedinih njihovih pjesama dovoljno govore:

 

Cut it, press it, distribute it

Xerox music’s here at last

                        /Don’t Back the Front/

 

 

It was easy, it was cheap – go and do it!

 

                        /Handlebars/

 

Vrijedilo je!

 

Velški trio Young Marble Giants je jedan od onih sastava čija je kratkotrajna misija bljesnula jednim savršenim ostvarenjem, nakon čega se njihova zvijezda naglo gasi. Vizija koju su ponudili bila je ogoljena do krajnjeg minimalizma, do one granice gdje ponuđeni model jedostavnosti još može funkcionirati u prepoznatljivoj formi. Većina se njihovih skladbi temelji na fankiziranoj bas gitari, krajnje jednostavnim sekvencama ritam mašine te razlomljenim sazvučjima prigušene gitare i klavijatura čiji zvuk balansira na rubu vergla, nad kojima lebdi prividno nezainteresirani vokal Alison Statton. Iako načelno bliži začecima novovalne elektronike (koja će koju godinu kasnije ekspandirati u vidu sastava poput Yazoo), Young Marble Giants ipak nude jednostavnu i pamtljivu pop formu što ih donekle približava estetici sastava kao što su Beat Happening. Za djelovanja snimaju tek jedan album, Collosal Youth (1980.) te EP Testcard iz 1981., no i to je bilo dovoljno da regrutiraju vojsku brojnih sljedbenika. Već tijekom američke turneje (1980.) dolazi do prvih nesuglasica između braće Moxham i Alison Statton, i to će navodno biti ključni razlog za razlaz koji će uslijediti koncem 1981. No, bivši članovi Young Marble Giantsa nisu orno prionuli na nove projekte, pa se nameću i drukčija tumačenja njihova prestanka djelovanja, a najizglednije je da je sam sastav postao svjestan unikatnosti i neponovljivosti remek djela kao što je bio Collosal Youth, a u takvoj situaciji forsiranje može samo polučiti suprotan efekt!

 

 

Izgleda kako je priča o Do It Yourself punku definitivno završila negdje početkom devedesetih, a to što se u suvremenoj glazbenoj terminologiji isti termin i dalje progurava s namjerom karakteriziranja stvaralaštva nekih novih imena jest apsurd i nepoštivanje korijena. Jer, vrijeme kazetofona, kućnog magnetofona i fotokopirnog uređaja u mješovitoj radnji na uglu je definitivno prošlo, a u epohi kada svako domaćinstvo posjeduje barem jedan PC koji bi samozvanom entuzijastu omogućio jednostavno štancanje njegovih banalnih glazbenih uradaka na tragu minimalizma i kakofonije.

No, to više jednostavno nije to!

autor: el5egundo, 14/01/2012

, , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

The Ministry of Wolves / Robyn Hitchcock

10/01/2014.

Ovotjedna je emisija posvećena britanskom kantautoru Robynu Hitchcocku i njegovoj više od tri desetljeća dugačkoj karijeri kroz koju je brodio obalama post punka, neopsihodelije i drugih trendova, no uvijek se vraćajući konstanti u vidu autorskog, uglavnom akustičnog izričaja. No, na samom početlu jedna radosna najava novog projekta, sastava The Ministry of Wolves iza kojeg stoje poznata imena poput Micka Harveyja, Paula Wallfischa i Alexandera Hackea!

Bruce Springsteen – The Ties That Bind: The River Collection

22/01/2016.

U ovotjednom izdanju možete preslušati kultni Springsteenov album, dvostruki ‘The River’ iz 1980., ali i praktički čitav materijal koji je u to doba odbačen iz finalne produkcije, a koncem 2015. ugledao danje svjetlo u vidu četverostrkog izdanja ‘The Ties That Bind: The River Collection’.

Syd Barrett Story/The Ministry of Wolves/Mark Lanegan live at KCRW

13/03/2014.

Nakon nekoliko strogo tematskih, slijedi jedno kolažirano izdanje eXita, u kojemu možete preslušati našim rukama dorađen i proširen radio dokumentarac o Sydu Barrettu, nastupni album ‘supergrupe’ The Ministry of Wolves (govore li Vam nešto imena poput Micka Harveyja, Alexandera Hackea ili Paula Wallfischa), te nastup Marka Lanegana i pratećeg benda u čuvenoj emisiji ‘Morning Becomes Eclectic’ na jednako tako čuvenom kalifornijskom FM radiju KCRW!

In Memoriam – Joe Strummer: 22. 12. 2002. – 22. 12. 2014.

19/12/2014.

U ponedjeljak, 22. prosinca, navršava se dvanaest godina od smrti Joe Strummera. Emisija eXit će ovu obljetnicu obilježiti kolažem njegovih pjesama i intervjua, a priložena najava nije uobičajeni vodić kroz ionako svima poznat Strummerov životopis, već neka vrsta zbirke manje poznatih ali zanimljivih detalja iz života i stvaralaštva ovog velikana suvremene glazbe!

Tjedna rotacija

Arhiva

FLYTE / This Is Really Going to Hurt

DMX / It’s Dark And Hell Is Hot (1998)

FLAMINGOSIS / Cosmic Feeling

AXEL BOMAN / xlr8r

OASIS / Familiar to Millions (2000)

LEUT MAGNETIK