KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

David Gilmour – Arena, Pula

Vrlo je teško, skoro sizifovski prisiliti se napisati nešto suvislo o jednom izvanrednom, neponovljivom koncertu kao što je bio nastup Davida Gilmoura u Puli. Uprizorenje legendarnog glazbenika, otvaranje nove turneje, promocija nadolazećeg albuma, neizbježan osvrt na glazbenu ostavštinu danas već i službeno ugašenog Pink Floyda – sve su to kockice koje su uspješno, moglo bi se reći i maestralno uklopljene u veličanstveni finalni mozaik. U nadi da ovo nije Davidov labuđi pjev, možemo se tek pomoliti i reći: “dao Bog da se ponovilo!”

 

Arena se puni... Arena se puni…

Vrlo je teško, skoro sizifovski prisiliti se napisati nešto suvislo o jednom izvanrednom, neponovljivom koncertu kao što je bio nastup Davida Gilmoura u Puli. Uprizorenje legendarnog glazbenika, otvaranje nove turneje, promocija nadolazećeg albuma, neizbježan osvrt na glazbenu ostavštinu danas već i službeno ugašenog Pink Floyda – sve su to kockice koje su uspješno, moglo bi se reći i maestralno uklopljene u veličanstveni finalni mozaik.

Spektakl nije bio upitan, i to ne samo zbog Gilmourove reputacije, već i činjenice da je riječ o koncertu koji praktički (zanemarimo li ‘testno uprizorenje’ iz Brightona) otvara ovu, prvu etapu Rattle That Lock turneje. Izbor rimske Arene nipošto nije slučajan, pošto je David osmislio nastupe na svega šest lokacija koje zrače specifičnim ambijentom (pored Pule, u igri su još i Verona, Firenza, Orange, Oberhausen, te londonski Royal Albert Hall u kojemu će se održati pet finalnih nastupa). Sličnan će se model primjeniti i u nastavku, koji će naredne zime i proljeća obuhvatiti južnu i sjevernu Ameriku.

Već poznata priča o kartama koje su putem internetske kupnje planule za svega 25 minuta možda je brojne potencijalne posjetitelje ostavila na ‘suhom’, no zato je Pulu tog 12. rujna pretvorila u međunarodno sjedište odanih štovatelja lika i djela Davida Gilmoura (ali i nedavno upokojene institucije Pink Floyd u širem smislu). Grad je još od ranih popodnevnih sati vrvio fanovima iz Hrvastke i regije, ali i gostima koji zemljopisno ne gravitiraju ovom dijelu Europe – Norvežanima, Brazilcima, Izraelcima, Pakistancima i da ne nabrajamo! Čitavo je to šarenilo nacija i jezika odavalo dojam nekakvnog suvremenog Babilona u pozitivnom smislu, čak i neku vrstu Meke, dok je ‘hodočasnike’ uglavnom bilo moguće prepoznati po raznim varijacijama Pink Floyd majica, što je opet donekle shvatljivo te opravdano. Malo su nejasniji bili oni čije su odjevne predmete krasili motivi s nedavne Watersove The Wall turneje, ali u čitavoj toj euforiji takvi su detalji u najmanju ruku oprošteni, možda čak i onima koji su svoje mjesto u Areni osigurali u dosegu Davidova pogleda (valjda je razlog donekle pogrešno odsvirane solaže na skladbi The Blue upravo letimično uočavanje pojedinaca koji su se kočoperili s prekriženim čekičima, ‘Trust Us!’ i sličnom ikonografijom). Autor ovog teksta se odlučio na sasvim neutralno rješenje, odjenuvši majicu s Blues Funeral turneje Marka Lanegana!

3Vrata Arene su otvorena u 19 sati, dakle sat ipo prije predviđenog termina početka koncerta, no prostor je više manje popunjen već za pola sata. David i njegov prateći sastav su se na pozornici pojavili točno u 20.30 h, započinjući zamalo trosatni šou instrumentalom 5 A.M., uvodnom skladbom s nadolazećeg albuma Rattle That Lock. Ovdje je nemoguće ne prigovoriti jednom očitom, mada većini prisutnih nebitnom detalju, odnosno činjenici da će isti biti objavljen tek 18. rujna. Istina, pojednine su pjesme već prethodno distribuirane putem web medija (naslovna i Today, kao i radni fragmenti 5 A.M. i The Boat Lies Waiting), ali ovaj nastup kao i čitavu turneju ne treba promatrati isključivo u svjetlu promocije novog Gilmourovog uratka, već i kao svojevrsnu retrospektivu njegove skoro pet desetljeća dugačke glazbene odiseje.

Razilaženje dimne zavjese i pomalo hipnotički disperzirane plave svjetlosti, po kojemu su uslijedili uvodni taktovi kompozicije Rattle That Lock su omogućili prisutnima potpuni uvid u već poslovično grandioznu pozornicu, djelimično reduciranu tek poradi gabarita samog nastupnog prostora. Ne, nije to bila nikakva tajna, no u tom smo trenutku mogli posvjedočiti Davidovom pomalo predvidivom, ali vrsnom izboru jednako tako vrsnih pratećih glazbenika. Mjesto drugog gitarista te ujedno ključnog pratećeg vokala dodjeljeno je Philu Manzaneri, nekadašnjem glazbenom motoru Roxy Musica, ali i dokazanom Gilmourovom suradniku, koproducentu prethodnog uratka On a Island, koji je istu scensku ulogu odradio i tijekom promotivne turneje tog albuma. Bas gitarist Guy Pratt je Davidov nezaoblazni suradnik još od povratničkog manifesta A Momentary Lapse of Reason Pink Floyda iz 1987., a nije zanemariva činjenica ni da je dotični zet pokojnog Richarda Wrighta, no njegovo je sviralačko umijeće ipak krucijalni element! Očito je lijep osjećaj kada se možeš opustiti pouzdavajući se u maestralnog i što je mnogo bitnije, nenametljivog i psihički staloženog bas gitarista!

Klavijaturist i po potrebi gitarist Jon Carin također je neizostavni i već prekaljeni dio ovog društva, a nije na odmet spomenuti kako isti predstavlja neku vrstu spone između dvoje nekadašnjim bliskih suradnika, a danas miljama udaljenih kultnih glazbenika. Naime, Carin je ujedno surađivao s Rogerom Watersom tijekom sve tri njegove zadnje turneje: In The Flesh (1999. – 2000.), The Dark Side of the Moon (2006. – 2007.), te The Wall (2010. – 2013.). Analizirati biografske činjenice ostatka postave bi uzelo previše prostora, a nije ni tema ovog teksta, no spomenimo te zaslužne ljude barem poimenice. To su klavijaturist i harmonikaš Kevin McAlea, bubnjar Steve Dislanislao, saksofonisti João De Macedo Mello i Theo Travis, te prateći vokali Bryan Chambers i Louise Clare Marshall. Ova se koncertna postava donekle razlikuje od one koja je prodefilirala studijem u vrijeme nastajanja albuma (svoj su obol tu dali i David Crosby, Graham Nash, Andy Newmark, Robert Wyatt, Jools Holland, Rado Klose te brojni drugi), no čak i manjak nekih zvučnih imena ne čini je zato ništa lošijom.

Ukoliko je uvodni set novih skladbi i to istim redosljedom kao i na nadolaećem albumu: 5 A.M., Ratttle That Lock te iznenađujuće celestijalna Faces of Stone zagrijao publiku, prava erupcija oduševljenja slijedi s uvodnim tonovima Wish You Were Here. Iako je, barem sudeći po uvriježenom mišljenju u trenutku nastajanja posvećena Sydu Barrettu, u ovom kontekstu dobija jedno dodatno, jednako nostalgično značenje, iz razloga što po završetku iste slijedi novitet A Boat Lies Waiting. Nema sumnje da je spomenuti brod Gilmorova Astoria, no posveta se ovdje širi na pokojnog klavijaturista Pink Floyda, Richarda Wrighta. Uostalom, na samom početku pjesme možete čuti nekoliko njegovih, skladno ukomponiranih riječi. Na određeni način, ta je skladba konačna točka na vidljivo neizmjernu zahvlanost Davida Gilmoura svojem preminulom prijatelju i dugogodišnjem glazbenom suradniku, te u takvom kontekstu figurira mnogo emotivnije čak i od lanjskog, zaključnog albuma Pink Floyda, The Endless River.

Možda uvrštavanje kompozicije The Blue (mislim na skladbu s On a Island, a ne na istoimenu pjesmu s albuma About Face iz 1984.) i nije baš najsretniji izbor – A Pocketful of Stones, pa i jedna baladična Smile bi vjerojatno polučili bolji, barem topliji prijam, no možemo je promatrati kao stanoviti intermezzo pred konačnu eksploziju oduševljena. Jer, ni manje ni više, David i društvo nastavljaju s skladbom koja nikada nije izvođena na njegovim samostalnim nastupima. Riječ je o kultnoj Money (izvorno je uz nenavedenog Gilmoura potpisuje Roger Waters), za koju je prateći film, projciran na onom svima nam znanom kružnom, reflektorima oivičenom platnu dorađen i to ne samo kako bi se razlikovao od sličnog ‘dodatka’ pri izvođenju iste na Watersovim koncertima tijekom prošlog desetljeća. Jednostavno, vrijeme globalnih ekonomskih kriza očito zahtijeva pomalo drugačiji pristup, a vizualni su elementi glazbi skoro ravnopravni segment kada su u pitanju dva bivša noseća stupa Pink Floyda. Ipak, Us and Them je još veće iznenađenje, posebice stoga što je na korici albuma The Dark Side of the Moon potpisuju Waters i Wright, no ne i Gilmour. No, upravo je doprnos ovog potonjeg definitivan razlog za uvrštavanje te skladbe u setlistu. Ukolko je egzistencija Pink Floyda još od 1968., odnosno albuma A Saucerful of Secrets bivala prožeta duhom tada još živućeg Syda Barretta, isto je tako recentni Gilmourov rad neodvojiv od sjećanja na Ricka Wrighta. Možda time pada u vodu moja prethodna teza o A Boat Lies Waiting kao točki na “I” za pokojnog prijatelja, no ovdje ne smijemo zaboraviti kronološki element, pošto je u pitanju ipak reinterpretacija jedne davne kompozicije. Zbunjuju li vas možda detalji o autorskim pravima izvođenja pojednih pjesama, koja su Gilmour i Waters strogo regulirali sudskim nagodbama, ništa zato – Guy Pratt je, kao jedan od Wrightovih sljednika po ‘vlasničkom pitanju’ sasvim dovoljna garancija.

5In Any Tongue još je jedan od brojeva s nadolazećeg albuma, no za razliku od ostatka novog materijala, melodijom te atmosferom poprilično podsjeća na On a Island fazu. Ležernost koja ju inače prožima tek je prividno uljuljala prisutne u donekle mesmerizirano stanje, jer će već uvodna zvonjava u skladbi High Hopes dovesti Arenu do još jednog ekstatičnog delirija.

Druga etapa koncerta je uslijedila nakon dvadesetominutne stanke koja je nekima možda djelovala kao bespotrebni prekid u ključnom trenutku, no to je već uhodana praksa kada je riječ o nastupima Pink Floyda ili nekog od njegovih temeljnih članova, a sasvim je dobro došla kako bi prisutni sredili dojmove te napunili baterije za nastavak. A bilo je i više nego potrebno, pošto je spoznaja da se susrećemo s djelićem naslijeđa Syda Barretta, neponovljivom Astronomy Domine djelovala poput adrenalinskog šoka. Istina, nazvati taj trenutak vrhuncem koncerta bilo bi neobjektivno (već sam, uostalom, naveo nekoliko takvih trenutaka, a biti će ih još), no tako intezivan, svjež i iznad svega kozmički zvuk pjesme napisane prije zamalo pola stoljeća sam govori dovoljno za sebe.

Srećom, Gilmour je vrlo smjerno i planski posložio listu koncertnih skladbi, ne dozvolivši da se naruši jedan takav očekivani, pozitivni kolektivni trans, pa svega nekoliko trenutaka nakon zamiranja psoljednjih sazvučja možda najuspjelije Barrettove kompozicije pozornicu preplavljuju lelujavi, fluidni tonovi klavijatura i više nema mjesta sumnji – pred nama se rađa grandiozna posveta autoru prethodne pjesme, Shine On You Crazy Diamond (1 – 5). Teško je procjeniti je li pri izvođenju iste više uživala publika ili sami glazbenici, no oni koji su svoj pogled podigli ka platnu za projciranje, svjedočili su sasvim novom igrano-animiranom filmskom uratku. Jednostavno, ova je glazbena epopeja, iako reducirana na svoju prvu polovicu (što i nije novost kada su Gilmourovi koncerti u pitanju) i dalje zahvalan polygon za eksperimentiranje, kako u glazbenoj, tako i u vizualnoj domeni.

Fat Old Sun je po mišljenju potpisnika autora ovih redaka vjerojatno najkvalitetniji Gilmourov uradak iz rane faze Pink Floyda (mada u tom kontekstu ne smijemo zaboraviti ni The Narrow Way), a njegova je idilična, pastoralna atmosfera savršeno upotpunila eventualnu prazninu koju je nemoguće izbjeći nakon živog preslušavanja monumentalne Shine On… Dašak čiste, smirene radosti nastavlja se i kroz opis jedne nezaboravne noći na neimenovanom grčkom otoku, odnosno kroz On a Island, naslovnu skladbu s prethodnog Gilmourovog albuma, ali će zato idući broj, pjesma The Girl in the Yellow Dress, popraćena izvrsnim animiranim filmom Dannyja Maddena svojim jazziranim prizvukom poprilično zbuniti brojne posjetitelje – vidjelo se to, na koncu, po njihovim licima, no rezultat je u konačnici sjajan: dobili smo fino upakirani retro podsjetnik na dvadesete godine prošlog stoljeća, kompoziciju koja na krajnje neobičan način priziva duh izgubljene generacije. Uistinu, nije bilo teško zamisliti Francisa Scotta Fitzgeralda ili Gertrudu Stein u zadimljenom ambijentu anonimnog pariškog bistroa nad gomilom ispijenih čaša apsinta!

Ukoliko se ovom izvanrednom doživljaju može nešto zamjeriti, to je onda definitivno uvrštavanje hitoidne i ne pretjerano kvalitetne skladbe Today u repertoar. Možda sam isuviše strog ili brzoplet u donošenju ovakvih zaključaka, no dotična se kompozicija nakon nekoliko obećavajućih uvodnih taktova doslovno rasplinjava u svojoj bespredmetnoj predvidivosti.

1No, ništa zato! Čitava Arena predosjeća nadolazeće veliko finale, što će koji trenutak kasnije biti potvrđeno klasterom dubokih tonova koji nas uvode u dvojbenu Sorrow (bi li On the Turning Away bio bolji izbor pri reprezentiranju albuma A Momentary Lapse of Reason?). Svejedno, Gilmour je upravo tijekom izvođenja te pjesme još jednom potvrdio svoj neupitni status gitarističkog genija!

Kao jedna od rijetkih uspjelih kolaboracija s Watersom iz vremena The Walla, Run Like Hell jako dobro ilustrira Gilmourov doprinos uobličavanju tog kultnog albuma, istovremeno razbijajući nametnutu iluziju o Rogeru kao jedinom mastermindu koji stoji iza čitavog magum opusa. Istovremeno, dotična pjesma svojom prštećom energičnošću figurira kao savršena odjava jednog nezaboravnog događaja.

Kraj ipak nije na vidiku, jer nam se nakon kratkotrajne stanke ukazuje Mjesečeva tamna strana u oličju kohabitacije skladbi Time i Breathe (reprise). Pozornica se pretvara u koloplet svjetlosnih efekata i pozadninskih projekcija čiji intezitet na trenutke baca poluprovidnu zavjesu na samog Gilmoura i prateći bend, dok se za odjavnu Comfortably Numb jednostavno ne može reći ništa što već barem jednom nije zabilježeno u recenzijama, kritikama, te posebice u srcima obožavatelja. Nije zgorega spomenuti da je, slično kao i u slučaju skladbe Run Like Hell upravo David Gilmour svojim doprinosom (refren je praktički njegovo djelo zaostalo iz vremena snimanja prvog samostalnog albuma) izvukao ovo remek djelo iz potencijalne monotonije. Treba li očelivati nešto više za kraj jednog koncerta kojeg će oni koji su mu hodočastili pamtiti do kraja života? Teško!

Saberemo li sve navedeno, teško se oteti dojmu da je Gilmour ovaj nastup, kao i nadolazeći ostatak turneje koncipirao s gotovo kirurškim, moglo bi se reći i Kubrickovskim smislom za aranžiranje najsitnijih detalja.

Svjestan koncepcije nadolazećeg albuma Rattle That Lock, smjerno je i odmjereno pronašao formulu koja će njegov svježi uradak prikazati u pravom svjetlu, dakle u konačnom odmaku od bremena prošlosti, jer sada, kada je Pink Floyd konačno i službeno upokojen, novi su putevi jedini način za dosezanje zasluženog mjesta pod Suncem. Većina od sedam pjesama koje će se, uz neke nama još nepoznate naći na albumu koji će službeno ugledati danje svjetlo ovog petka, 18. rujna govori tome u prilog, pošto je i više no očito da je David Gilmour otvorio vrata dotad zanemarenim ili barem prikrivenim glazbenim trendovima. To se može isčitati iz još jednog detalja: skladbe s prva dva samostalna albuma (David Gilmour iz 1978., te About Face iz 1984.) u potpunosti su izostavljene, dok su albumi Pink Floyda iz post-Watersovske faze prikazani tek letimično, moglo bi se kazati ‘reda radi’.

Ipak, potpuni je prekid s prošlošću nemoguća misija, jer ona je neka vrsta duha koji će neizbježno pratiti budući Gilmourov rad kako u skladateljskom, tako i izvođačkom smislu. Možete te duhove imenovati pa ih nazvati Syd i Rick, možda čak i Roger, no skladbe Pink Floyda koje već desetljećima figuriraju kao generacijske himne će i dalje prožimati Davidova scenska uprizorenja. Wish You Were Here, Time, Comfortably Numb, Shine On You Crazy Diamond i slični vrhunci progresivnog zvuka će uvijek naći svoj redni broj na živim nastupima Davida Gilmoura, jer neovisno o njegovom nastojanju da zatvori jedna već pola stoljeća otvorena vrata, ipak je mišljenje publike ono što nipošto ne treba ignorirati. Napravite li takav potez, pokopani ste, a uostalom, nema razloga da maestro u potpunosti izbriše remek djela u koja je utkao izniman doprinos.

2S druge strane, Rattle That Lock je, kako je već više puta u tekstu naglašeno Gilmourova putovnica u neke slobodnije glazbene krajolike. Zasigurno nije lako uskladiti takav dijalektički sukob bolje prošlosti i obećavajuće budućnosti, pa tako i ovaj koncert treba sagledati iz tog rakursa. Na svu sreću, izgleda da je jednadžba suživota tih naizgled nespojivih segmenata pronađena, te da jako dobro funkcionira. Doživimo stoga ovo pulsko otvaranje jedne velike turneje velikog glazbenika kao neku vrstu jasnog i prijeko potrebnog razmeđa.

Možda će ove završne riječi nekima djelovati kao nakalemljeni suvišak, ali osobno smatram neizbježnim usporediti Davidov aktualni trenutak s stanjem u kojemu se trenutno nalazi karijera Rogera Watersa. Dotični je nedavno iz prašine povijesti izvukao jedan izvanredan, no nažalost zanemaren uradak, album Amused to Death, a ako je vjerovati poluprovjerenim podacima dostupnim iz medija, trenutno i dalje radi na novom samostalnom albumu koji bi se trebao zvati Heartland. No, Rogerov je problem u konstantnom kanaliziranju stvaralaštva ka formi socijalne kritike, što ga pak postavlja u nezahvalnu ulogu dežurnog ljevičarskog dušebrižnika. Imajući u vidu njegov pretjerani perfekcionizam, više je no vjerojatno da će događaji koji su obilježili zadnje mjesece; od grčke financijske krize pa do aktualne tragedije sirijskih izbjeglica naći svoje mjesto na Heartlandu te tako na neodređeno vrijeme odgoditi njegovo objavljivanje.

David, naprotiv, nema takvih problema. Otarasio se tereta prošlosti, snimivši uistinu savršen album koji je mogao predstavljati nadgrobni kamen jedne karijere, no zbacivanjem se bremenitog pinkflojdovskog plašta preobrazio u putokaz ka glazbenoj budućnosti.

Da, gospodin Gilmour nam ima još mnogo toga za reći, pa se u tim mislima nadajmo da ovo nije bio njegov zadnji posjet ovim prostorima, iako ćemo ga svejedno pamtiti do posljednje pomasti!

 

Set 1:
5 A.M. (live debut)
Rattle That Lock (live debut)
Faces of Stone (live debut)
Wish You Were Here (Pink Floyd song)
A Boat Lies Waiting (live debut)
The Blue
Money (Pink Floyd song)
Us and Them (Pink Floyd song)
In Any Tongue (live debut)
High Hopes (Pink Floyd song)

Set 2:
Astronomy Domine (Pink Floyd song)
Shine On You Crazy Diamond (Parts I-V) (Pink Floyd song)
Fat Old Sun (Pink Floyd song)
On an Island
The Girl in the Yellow Dress (live debut)
Today (live debut)
Sorrow (Pink Floyd song)
Run Like Hell (Pink Floyd song)

Encore:
Time (Pink Floyd song)
Breathe (Reprise) (Pink Floyd song)
Comfortably Numb (Pink Floyd song)

 

 

Vjeran Stojanac

Foto: Josip Boban i Ivan Poljičanin

 

autor: Vjeran Stojanac, 14/09/2015

, , , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Kockin ormar

19:00–23:00 Srijeda 18.12.2019.

Ove se godine, u pravom blagdanskom raspoloženju, borimo protiv konzumerizma i pazimo na našu majčicu Zemlju, na šapice bez doma…

Izložba BORIS LJUBIČIĆ / DAVOR GRÜNWALD u MKC-u

02/05/2018.

U četvrtak 3. svibnja 2018. u 20 sati u MKC u Splitu otvaraju se dvije izložbe nastale u produkciji Hrvatskog dizajnerskog društva.

Sara Renar večeras u Solinu izvodi ”Gdje povlačiš crtu”

16/08/2018.

Na rasporedu je i posljednji koncert prvog izdanja festivala Solin Music Summer kojeg će zatvoriti Sara Renar sa scensko-glazbenim projektom…

WHAT THE FUNK?! Chapter II

09/08/2018.

Novo poglavlje What the funk večeri! Lekcije iz povijesti održati će nam Re:tro Flava i Jinxie Grooves a slušamo Jazz, Funk i old school Hiphop!

Tjedna rotacija

Arhiva

SAULT / Untitled (Black Is)

ENNIO MORRICONE ‎/ Così Come Sei (1978)

DENT MAY / I Could Use A Miracle

Too Slow To Disco

JAPAN / Oil on Canvas (1983)

Kampanari / Kampanari EP