Calexico ZG/Retrospektiva/Scott Walker – Bish Bosch

– – .

Uz nekoliko ‘live’ skladbi sa zagrebačkog koncerta Calexica lagano ulazimo u neformalnu, retrospektivnu emisiju složenu povodom formalnog događaja – našeg proboja u javnost!

 

exit_0001_by_vjeran

a)      Calexico – Zagreb, 27. 11. 2012.

Dio atmosfere sa zagrfebačkog nastupa Calexica (foto: Vedran Dračić)

Dio atmosfere sa zagrfebačkog nastupa Calexica (foto: Vedran Dračić)

Kao što piše, donosimo tek mali dašak atmosfere sa nedavnog zagrebačkog nastupa ovoj emisiji omiljenog Calexica. Detaljnije u recenziji koja uskoro slijedi, a dotad uživajte u skladbama Splitter, Ballad of Cable Hogue, te naravno, Crystal Frontier!

 

 

b)     Jesenja retrospektiva

BARBEZ vjerojatno nije nepoznanica slušateljima emisije eXit. Iza tog pomalo čudnog spoja punka, klezmera, slavenskog folka i cabareta stoji bruklinški glazbenik i pjesnik Dan Kaufman, no bilo bi nepravedno zanemariti i neke druge osobe koje su ostavile  svoj pečat na radu ovog sastava, primjerice pjevačicu Kseniju Vidjankinu te sviračicu teremina Pameliu Kurstin.

Međunarodna eklektika na bruklinški način, odnosno Barbez

Međunarodna eklektika na bruklinški način, odnosno Barbez

Barbez trenutno djeluje kao isključivo Kaufmanov projekt, pošto je zasad zadnje ostvarenje benda, Force of Light – riječ je o glazbenim varijacijama na poeziju Paula Celana – objavljeno pod njegovim imenom. Zasad najveća praznina između dva Kaufmanova kreativna trenutka (Force… je izdan početkom 2008. na John Zornovoj etiketi Tzadik Records) bi, po nekoj logici, uskoro trebala biti prekinuta, a što nam enigmatični Barbez ovoga puta sprema, možemo samo nagađati.

 

300.000 VK  odnosno Dreihundert Tausend Vershiedene Krawalle je projekt Dejana Kneza (Laibach) pokrenut prije skoro tri desetljeća kao sonična subdivizija Laibach Kunsta, a svoj je rad intenzivirao zadnjih petnaestak godina. Ono što ga razlikuje od (uvjetno kazano) matičnog sastava jest otvorenost k eksperimentiranju i traženju novih izričajnih formi te konceptualni pristup kojim se svaki album definira kao vlastita tematska cjelina.

Trenutna inkarnacija 300.000 VK; 'sonične subdivizije Laibachkunsta'. Putujemo ka mračnoj strani Europe!

Trenutna inkarnacija 300.000 VK; ‘sonične subdivizije Laibachkunsta’. Putujemo ka mračnoj strani Europe!

Najranije snimke 300.000 VK nastaju početkom osamdesetih i objavljene su na kultnoj kompilaciji ’84, a kasnije i kao dodatak reizdanju prvog albuma Laibacha. Iako je album Satanic Techno (1994.) Petera Mlakara u stvari njihova kolaboracija, kao prvi se službeni dugosvirajući uradak 300.000 VK navodi Also sprach Johann Paul II (1996.), inspiriran tada aktualnim Papinim posjetima dijelu država nastalih raspadom SFRJ. Na albumu Hard Drive iz 1998. potpisani su Bill Gates (!) i 300.000 VK, dok je zasad posljednji uradak Titan (2006.) posveta misiji Cassini-Huygens (slijetanje na Titan zbilo se koncem 2004!). Kako doznajemo, novo je ostvarenje na putu i baviti će se ‘mračnom stranom Europe’, no sumnjamo da u tom kontekstu Dejan misli na istoimeni Jupiterov satelit, inače najveće skladište vode u Sunčevu sustavu!

 

THE JESUS AND MARY CHAIN – čista klasika. Nema smisla trošiti riječi na jedan u tolikoj mjeri značajan sastav, pogotovo ako znamo da je količina feedbacka u britanskom post punku višestruko porasla nakon njihove pojave. Ukoliko pak želimo povući neke usporednice, onda bi braću Reid, koji su kišne dane prekraćivali preslušavanjem albuma Velvet Undergrounda, Stoogesa i Televisiona, bilo najbolje usporediti s desetak godina starijim projektom iza kojeg također stoje dva brata, danas nažalost pokojni Adrian Nicholas te Paul Godfrey, poznatiji kao Nikki Sudden i Epic Soundtracks, odnosno njihov sastav Swell Maps.

Klasični image braće Reid i suradnika okupljenih u kolektivu poznatom pod akronimom JAMC

Klasični image braće Reid i suradnika okupljenih u kolektivu poznatom pod akronimom JAMC

Usput, prisutna je pogrešna percepcija kako je kvaliteta rada JAMC opala nakon drugog odnosno trećeg albuma (Darklands, odnosno Automatic). Štoviše, u ovoj emisiji priložena 33 1/3 ponajbolje govori da je taj bend ostao dosljedan sam sebi sve do raspuštanja koje se po potpisniku ovih redova i nije trebalo zbiti!

 

BOTANICA – poprilično nezgrapno i zbunjujuće ime za glazbeni sastav, zar ne? Čak i ako vam se sviđa, vrlo ćete teško putem svemrežja doći do daljnjih podataka, pa stoga i ne čudi što službeni sajt benda nosi naziv http://www.botanicaisaband.com.

Botanica, sastav koji uz svaki album izbaci i nekoliko kvalitetnih press fotografija... Hvale vrijedna navika!

Botanica, sastav koji uz svaki album izbaci i nekoliko kvalitetnih press fotografija… Hvale vrijedna navika!

Glavni kreativni  motor Botanice jest pjevač, kompozitor i tekstopisac Paul Wallfisch, nekadašnji član sastava sličnog cabaret/punk/world music usmjerenja, Firewatera. Zasad posljednje ostvarenje Botanice je album What Do You Believe In, inspiriran Bulgakovljevim romanom Majstor i Margarita, a upravo je u tijeku drugi dio europske turneje započete ovog proljeća. Nažalost, izgleda da opet zaobilaze ove krajeve…

 

THE SOUL COUGHING je bio njujorški art rock sastav koji je djelovao tijekom zlatnih devedesetih, spajajući naizgled nespojive pojmove – neobičnu autorsku poeziju, fankizirani jazz rock i eksperimentalnu elektroniku.

Soul+Coughing

Tijekom skoro desetogodišnjeg djelovanja ostvarili su tri odlična albuma – Ruby Vroom, Irresistible Bliss i El Oso, a početkom 2000. godine se razilaze, no srce i duša benda, Michael ‘Mike’ Doughty promptno nastavlja s glazbenom karijerom vraćajući se pomalo vlastitim anti-folk korijenima. U svakom slučaju, jedno od zanemarenih, no veličanstvenih imena suvremene glazbene scene!

 

LENINGRAD spadaju među napoznatija ruska glazbena imena s novomilenijske prekretnice, a u jednom sigurno prednjače – u provokativnosti. Ispod slojeva poprilično živahne glazbe koja u rasponu od barske melankolije do apsolutne euforije stapa punk, ska, ruski folk te čitavu hrpu ostalih utjecaja, no zadržavajući vlastiti štimung, kriju se krajnje provokativni tekstovi koje potpisuje gitarist i vođa sastava, Sergej Šnirov ‘Šnur’, i koji se ne libe prodrijeti u najveće tabue suvremene, Putinove Rusije.

Ilja Rogačevskij i Sergej Šnur sa svojim omiljenim instrumentima

Ilja Rogačevskij i Sergej Šnur sa svojim omiljenim instrumentima

Zbog toga im je dugi niz godina bilo zabranjeno nastupanje u matičnom gradu, Moskvi. Scenskom pojavom pomalo prizivaju svoje bjelosvjetski poznate gypsy punk srodnike – štoviše, broj ljudi na pozornici čak i premašuje klasičnu sedmorku Gogol Bordella, dok sam Šnur djeluje kao arogantnija i intelektualizirana verzija Eugene Hutza, no to je tek štura poredba proizašla iz neprijatne navike glazbenih kritičara da ‘pod obavezno’ povežu ova dva sastava koji su, unatoč nekim usporednim crtama, ipak unikati!

 

TELSTAR PONIES nije lako definirati, i možda ih je najbolje promatrati u svjetlu zanimacije njihova vođe, Davida Keenana, za englesku industrial i neofolk scenu osamdesetih – između ostalog, Keenan je autor knjige i pripadne kompilacije England’s Hidden Reverse u kojoj se posebice osvrnuo na rad sastava Current ’93, Coil te Stevena Stapletona i njegova opskurnog i zadivljujućeg projekta Nurse With Wound.

Telstar Ponies, glazgovski raskorak između post punka i post rocka

Telstar Ponies, glazgovski raskorak između post punka i post rocka

Ipak, povlačiti apsolutne paralele između ovih imena i Telstar Ponies može biti navođenje na pogrešan put, pošto su oni u prvom redu izdanak bogate glasgovske post punk scene devedesetih, i možda prva karika koja istu povezuje s diskutabilnim pojmom post rock. Nažalost, nakon dva vrhunska albma (In the Space of a few Minutes i Voices from the New Music), Poniesi nisu zabilježili neke značajne rezultate, uz izuzetak par upečatljivih EP izdanja poput Hares on the Mountain. Uz povremene prekide, djeluju još i danas, no poznavajući Keenanov pristup, nije isključeno da nam sprema neka nova iznenađenja!

 

WILLARD GRANT CONSPIRACY je u stvari jedan čovjek. OK, nekad je uz debeljuškastog Roberta Fishera bitnu ulogu igrao i gitarist/kompozitor Paul Austin, no njegovim je odlaskom WGC izgubio, istina, dio ranog šarma, no ne i osobnost. Kako definirati to što Fisher radi pod tim konspirativnim imenom? Pa, za početak, svima onima koji još ne znaju što u glazbenom smislu znači riječ ‘Americana’, a nemaju se volje zajebavati s pojmovima roots, folk/rock, No Depresssion ili ne daj Bože ‘alternativni country’, uredništvo eXita toplo preporučuje čudnovate i predivne uratke nazvane Mojave, Flying Low, Regard the End i kako sve već ne.

Robert Fisher, čovjek koji se skrio pod imenom projekta Willard Grant Conspiracy. Mora da je taj projekt jako velik!

Robert Fisher, čovjek koji se skrio pod imenom projekta Willard Grant Conspiracy. Mora da je taj projekt jako velik!

Ukoliko niste tinejđerice koje glazbenu kvalitetu mjere vitkošću i seksepilom izvođača, vrlo brzo ćete se zaljubiti u Fisherov stvaralački genij i pripadni mu opus.

Ni riječi više!

 

GREEN ON RED: Roots rock? Paisley Underground? No Depression, godinu-dvije prije no što su Uncle Tupelo nesvjesno uveli pojam No Depression? Sve stoji, no Green on Red u prvom redu treba promatrati kao osobni projekt vrsnog ali zanemarenog songwritera Dana Stuarta. OK, nedugo po objavljivanju prvog dugosvirajućeg albuma (Gravitiy Talks) bendu se pridružuje još jedan vrhunski gitarist i skladatelj, Charlie ‘Chuck’ Prophet, no autorski (mada ne i izvođački) kroz tih je deset godina epopeje Green on Red ostajao u Danovoj sjeni, i to ne samo zbog proporcija dotičnog.

Green on Red, jedan od onih sastava koji potvrđuju pravilo da je Tucson rasadnik genijalaca! U to smo se mogli uvjeriti i prošlog utorka u Zagrebu!

Green on Red, jedan od onih sastava koji potvrđuju pravilo da je Tucson rasadnik genijalaca! U to smo se mogli uvjeriti i prošlog utorka u Zagrebu!

Zanimljivo, kada se početkom 1994. sastav razišao, upravo je Prophet bio onaj koji je naknadno ostvario znakovitu karijeru – niz fenomenalnih albuma plus pripadne turneje, no zadnjih se godina Green on Red polagano vraćaju, mada zasad samo svirkama a ne i novim izdanjima. Nemojte smetnuti s uma niti Stuartove kolaboracije sa Steve Wynnom iz Dream Syndicatea (Danny & Dusty projekt), jer to je nešto što uglavnom ostaje u sjeni matičnih im projekata, iako je riječ o vrhunskom materijalu, produktu suradnje dva istinska genija.

 

THIN WHITE ROPE – jednom sam na webu naišao na možda najbolju i najtemeljitiju definiciju koja može opisati karijeru i stvaralaštvo Guy Kysera i njegova sastava koji, nažalost i unatoč ulozi i utjecaju, polako pada u zaborav. Sublimirano od strane novinara kojemu sam zaboravio ime (a kad je riječ o Thin White Rope, upravo ću ovaj supstrat navoditi do kraja života, pa i kasnije), to izgleda ovako:

Imagine a country-rock band of ex-junkies from a ghost town run by William Burroughs, and you begin to get the idea of what this band sounds like. Call it American Goth? The vocals sound like a cleaner, spookier Tom Waits, and the spare echoy sound evokes the dark side of town, full of dead end streets and boarded-up storefronts. The perfect soundtrack for driving down a desert highway at 3AM, in a vain attempt to escape the trail of blood and money in the sleazy motel room behind you.

Thin White Rope is one of the bands that loves to defy categorization. The best I can do is “Psychedelic western death rock”. Breaking this down, the “phsychedelic” part is the manic, dual guitar drones that drive this music, as well as the trippy lyrics. Some people call the sound “country”, but this is misleading. The better term is “Western”. This sounds like it could be the soundtrack to a whacked out Tex-Mex gun-slinging cowboy movie. The “Death” part refers to the very dark lyrics, but dark like Dr. Strangelove rather than Joy Division… there’s some very funny stuff here. And the “Rock” part needs no explanation… these guys rock loud, heavy and hard. The sound is huge… big, big, big. And beautiful!

Thin White Rope - call it 'American Goth'?

Thin White Rope – call it ‘American Goth’?

 

TALL DWARFS su priča za sebe. Nastali su na ostacima dva kultna novozelandska punk sastava – Toy Love i njegova sljednika The Enemy. Reducirajući članstvo na dvojac, točnije na sebe i odanog suradnika Aleca Bathgatea, Chris Knox stvara minimalistički amalgam dadaističkog pristupa uobličavanju rock skladbe i krajnje iskrenog i žestokog gitarskog punka koji na trenutke zna zaploviti u akustično ‘do-it-yourself’ ozračje. Imajući u vidu kompleksnost još ne u potpunosti istražene punk i post punk scene južne hemisfere, bilo bi ih pretjerano nazvati rodonačelnicima i vodećim glasnogovornicima Dunedin zvuka, no Tall Dwarfs su uz The Clean definitivno prvo ime koje će vam pasti na pamet kod spominjanja doprinosa Novog Zelanda post punk legendariju.

Chris Knox & Alec Bathgate, a.k.a. Tall Dwarfs. Imajući u vidu sve ono lijepo što su nam pružili, opraštamo im pogrešan plural riječi 'dwarf'!

Chris Knox & Alec Bathgate, a.k.a. Tall Dwarfs. Imajući u vidu sve ono lijepo što su nam pružili, opraštamo im pogrešan plural riječi ‘dwarf’!

Zanimljivo je i postojanje projekta nazvanog ‘international Tall Dwarfs’ koji se temeljio na suradnji s prekooceanskim štovateljima u vidu razmjene i dosnimavanja traka, a utjecaj ovog dvojca je itekako očit u radu sastava kao što su primjerice Pavement ili Television Personalities… i brojnih drugih!

 

 c)      Scott Walker – Bish Bosch

Novi album Scotta Walkera sasvim očekivano prati trasu zacrtanu izdanjima Tilt i Drift, no predstavlja još radikalniji iskorak u eksperimentalne vode. Scott se ovdje poigrava sa idejama melodije i ritma – vokal jest nositelj melodijske linije i u tome nikad niti nije bilo spornih elemenata, no glazbena je pozadina žestoko fragmentirana i njezina se uloga pomalo neočekivano nadovezuje na ritmičku. Ritam katkad formira glazbenu liniju, konstantnu ili isprekidanu, a instrumentalne fraze poprimaju značajke definiranja doba. Teško je u stvari govoriti o tek triput preslušanom albumu koji svakom novom konzumacijom otkriva niz prethodno skrivenih detalja. Zasad vam prilažem tek listu, popis pjesama u nadi da ćete u subotu navečer, između 23.00 i ponoći smoći snage da proniknete u dubine ovog iznimnog ostvarenja.

scott-walker

Naravno, nije za one sa slabim živcima, niti za one kojima glazba predstavja tek pozadinu za opuštanje.

 

1. See You Don t Bump His Head
2. Corps de Blah
3. Phrasing
4. SDSS1416+13B (Zercon, A Flagpole Sitter)
5. Epizootics!
6. Dimple
7. Tar
8. Pilgrim
9. The Day The Conducator Died

 

 

 

29/11/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , , ,