KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

BRIAN WILSON / No Pier Pressure (2015.)

“No Pier Pressure” je u prvom redu pitak i slušljiv album, realiziran kroz čak i za Wilsona katkad neuobičajene aranžmane, no svi elementi njegovog zaštitnog znaka su i dalje prisutni: nebeski lijepe melodije, skladne vokalne harmonije, te prigušeni klavirski akordi koji unatoč lepršavoj fluidniosti sasvim solidno nose čitavu glazbenu i vokalnu nadgradnju. Možete ga koristiti kao pozadinski soundtrack za nadolazeće ljeto, mada po mojem mišljenju ovo ostvarenje zaslužuje mnogo više od usputnog preslušavanja putem mp3 playera ili smartphonea dok ležite na nekoj prenapućenoj plaži, omamljeni žarenjem sunca i hipnotičkim polusnom prožetim svim tim ljetnim žamorom. Jednu vam takvu mogućnost nudi i aktualno izdanje KLFM-ovog albuma tjedna!

 

brian_naslovNedavno objavljeni No Pier Pressure jedanaesti  je samostalni album Briana Wilsona, a pojavljuje se četiri godine nakon donekle promašenog projekta In the Key of Disney, na kojemu je autor na svoj specifičan, kalifirnijskim suncem prožet način obradio jedanaest skladbi koje se javljaju u filmovima kompanije Walt Disney.

Pjesme uvrštene na No Pier Pressure relativno su starijeg datuma, pošto su nastale uglavnom tijekom 2010. i 2011., a trebale su sačinjavati jubilarni album Beach Boysa povodom pedesetogodišnjice djelovanja sastava. No, određene razmirice i neslaganja između Wilsona i ostatka društva, u prvom redu Ala Jardinea i Davida Marksa (a takve su očito bile neizbježne tijekom zadnjih pola stoljeća) dovele su do otkazivanja sessiona i pripadnog projekta. No, Brian je postupio očekivano i krajnje logično, te je u svojem perfekcionističkom maniru ovim kompozicijama dao drugu šansu, pomno ih bruseći i usavršavajući do točke koja po njegovu viđenju zadovoljava. Ništa neobično za nekoga tko jedan konkretni album (Smile, naravno) dorađuje i prerađuje od davne 1966., zasad još, unatoč čak i nekim objavljenim verzijama i dalje bez zadovoljavajućeg rezultata.

No Pier Pressure je u prvom redu pitak i slušljiv album, realiziran kroz čak i za Wilsona katkad neuobičajene aranžmane, no svi elementi njegovog zaštitnog znaka su i dalje prisutni: nebeski lijepe melodije, skladne vokalne harmonije, te prigušeni klavirski akordi koji unatoč lepršavoj fluidniosti sasvim solidno nose čitavu glazbenu i vokalnu nadgradnju.

Ne posve neočekivano, Wilson je većinu skladbi (čak 10 od 13!) realizirao u vidu vokalnih kolaboracija s drugim glazbenicima, među kojima su i neki od članova Beach Boysa (Al Jardine i David Marks), ali i jazzer Mark Isham, zatim Sirijac armenskih korijena Sebu Simonian, te duet She & Him, odnosno M. Ward i Zooey Deshanel.

Iz nekog potpisniku ovih redaka nepoznatih razloga, većina kritičara izdvaja spomenute kolaboracije kao onaj uistinu kvalitetni dio albuma, postavljajući dodatno težište na pjesmama u kojima učestvuju pojedini članovi matičnog Wilsonovog benda. Ja se osobno neću složiti s takvim stajalištem, te istaknuti upravo (u izvođačkom smislu) samostalne Brianove skladbe, odnosno This Beautiful Day, One Kind of Love, te izvrsnu zaključnu The Last Song, izvorno namijenjenu Lani Del Rey.

Ukratko, Brian Wilson opet nije zakazao, i to ne zbog toga što nosi to časno ime, već zato što se u tkivu albuma kojeg je marljivo dorađivao par godina jasno uočava kohezivna nit koja povezuje te naizgled raznovrsne pjesme. Možete ga koristiti kao pozadinski soundtrack za nadolazeće ljeto, mada po mojem mišljenju No Pier Pressure zaslužuje mnogo više od usputnog preslušavanja putem mp3 playera ili smartphonea dok ležite na nekoj prenapućenoj plaži, omamljeni žarenjem sunca i hipnotičkim polusnom prožetim svim tim ljetnim žamorom.

Brian Wilson: No Pier Pressure (Capitol. 2015.)

01 This Beautiful Day
02 Runaway Dancer
03 Whatever Happened
04 On The Island
05 Half Moon Bay
06 Our Special Love
07 The Right Time
08 Guess You Had To Be There
09 Tell Me Why
10 Sail Away
11 One Kind Of Love
12 Saturday Night
13 The Last Song

 

Vjeran Stojanac

 

autor: Vjeran Stojanac, 27/04/2015

, , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

John Grant / pale green ghosts

10/12/2013.

Aktualni album tjedna djelo je Johna Granta nekadašnjeg frontmena američkog alter banda Czars. Oko produkcije njegovog drugog solo albuma pomogli su Gus Gus, a kao gostujući vokal pojavljuje se Sinead o’ Connor. Pametno i dozlaboga autoironično. Don’t miss.

Centro-matic – Take Pride in Your Long Odds (2014)

10/06/2014.

Novi se album Centro-matica javlja nakon skoro trogodišnje pauze (prethidnik, Candidate Waltz datira iz 2011.), i po riječima ključnog igrača Willa Johnsona, rezultat je glazbenih i tematskih dvojbi, odnosno razračunavanja brojnih u njemu sadržanih fiktivnih likova. Prividna je nedifiniranost prije rezultat samog postupka snimanja, pošto je ostatak benda onaj koji je Willove glazbene skice uobličavao u konačne pjesme, često se svjetlosnim miljama udaljavajući od njegove izvorne zamisli, no to je upravo ono što ovaj album, unatoč sveprisutnoj čvrstoći čini lepršavim i atmosferičnim!

Mark Lanegan Band: Somebody’s Knocking (2019.)

15:00–16:00 Srijeda 9.10.2019.

Mark Lanegan se vraća, možda nešto lepršaviji i uz primjeten upliv elektroničkog zvuka, no zavaravajte se – princ tame ostaje princ tame!

BROKEN SOCIAL SCENE / Hug Of Thunder

15:00–16:00 Srijeda 26.7.2017.

BSS nakon sedam dugih godina!! Arts and Crafts, ljudi!! Arts and M/F Crafts!!!

Tjedna rotacija

Arhiva

DUKES OF CHUTNEY / Hazel

WORKING WEEK / Working Nights (1985)

JW FRANCIS / New York

ILLES BALEARS / India Street Radio

AMY WINEHOUSE / Live At The Astoria

ŠUMSKI / baba spava (2000)