DESTROYER / ken
Dan Beyar je inspiraciju za novi album tražio slušajući omiljene bendove iz osamdesetih.
BRIAN WILSON / No Pier Pressure (2015.)
“No Pier Pressure” je u prvom redu pitak i slušljiv album, realiziran kroz čak i za Wilsona katkad neuobičajene aranžmane, no svi elementi njegovog zaštitnog znaka su i dalje prisutni: nebeski lijepe melodije, skladne vokalne harmonije, te prigušeni klavirski akordi koji unatoč lepršavoj fluidniosti sasvim solidno nose čitavu glazbenu i vokalnu nadgradnju. Možete ga koristiti kao pozadinski soundtrack za nadolazeće ljeto, mada po mojem mišljenju ovo ostvarenje zaslužuje mnogo više od usputnog preslušavanja putem mp3 playera ili smartphonea dok ležite na nekoj prenapućenoj plaži, omamljeni žarenjem sunca i hipnotičkim polusnom prožetim svim tim ljetnim žamorom. Jednu vam takvu mogućnost nudi i aktualno izdanje KLFM-ovog albuma tjedna!
Nedavno objavljeni No Pier Pressure jedanaesti je samostalni album Briana Wilsona, a pojavljuje se četiri godine nakon donekle promašenog projekta In the Key of Disney, na kojemu je autor na svoj specifičan, kalifirnijskim suncem prožet način obradio jedanaest skladbi koje se javljaju u filmovima kompanije Walt Disney.
Pjesme uvrštene na No Pier Pressure relativno su starijeg datuma, pošto su nastale uglavnom tijekom 2010. i 2011., a trebale su sačinjavati jubilarni album Beach Boysa povodom pedesetogodišnjice djelovanja sastava. No, određene razmirice i neslaganja između Wilsona i ostatka društva, u prvom redu Ala Jardinea i Davida Marksa (a takve su očito bile neizbježne tijekom zadnjih pola stoljeća) dovele su do otkazivanja sessiona i pripadnog projekta. No, Brian je postupio očekivano i krajnje logično, te je u svojem perfekcionističkom maniru ovim kompozicijama dao drugu šansu, pomno ih bruseći i usavršavajući do točke koja po njegovu viđenju zadovoljava. Ništa neobično za nekoga tko jedan konkretni album (Smile, naravno) dorađuje i prerađuje od davne 1966., zasad još, unatoč čak i nekim objavljenim verzijama i dalje bez zadovoljavajućeg rezultata.
No Pier Pressure je u prvom redu pitak i slušljiv album, realiziran kroz čak i za Wilsona katkad neuobičajene aranžmane, no svi elementi njegovog zaštitnog znaka su i dalje prisutni: nebeski lijepe melodije, skladne vokalne harmonije, te prigušeni klavirski akordi koji unatoč lepršavoj fluidniosti sasvim solidno nose čitavu glazbenu i vokalnu nadgradnju.
Ne posve neočekivano, Wilson je većinu skladbi (čak 10 od 13!) realizirao u vidu vokalnih kolaboracija s drugim glazbenicima, među kojima su i neki od članova Beach Boysa (Al Jardine i David Marks), ali i jazzer Mark Isham, zatim Sirijac armenskih korijena Sebu Simonian, te duet She & Him, odnosno M. Ward i Zooey Deshanel.
Iz nekog potpisniku ovih redaka nepoznatih razloga, većina kritičara izdvaja spomenute kolaboracije kao onaj uistinu kvalitetni dio albuma, postavljajući dodatno težište na pjesmama u kojima učestvuju pojedini članovi matičnog Wilsonovog benda. Ja se osobno neću složiti s takvim stajalištem, te istaknuti upravo (u izvođačkom smislu) samostalne Brianove skladbe, odnosno This Beautiful Day, One Kind of Love, te izvrsnu zaključnu The Last Song, izvorno namijenjenu Lani Del Rey.
Ukratko, Brian Wilson opet nije zakazao, i to ne zbog toga što nosi to časno ime, već zato što se u tkivu albuma kojeg je marljivo dorađivao par godina jasno uočava kohezivna nit koja povezuje te naizgled raznovrsne pjesme. Možete ga koristiti kao pozadinski soundtrack za nadolazeće ljeto, mada po mojem mišljenju No Pier Pressure zaslužuje mnogo više od usputnog preslušavanja putem mp3 playera ili smartphonea dok ležite na nekoj prenapućenoj plaži, omamljeni žarenjem sunca i hipnotičkim polusnom prožetim svim tim ljetnim žamorom.
Brian Wilson: No Pier Pressure (Capitol. 2015.)
01 This Beautiful Day
02 Runaway Dancer
03 Whatever Happened
04 On The Island
05 Half Moon Bay
06 Our Special Love
07 The Right Time
08 Guess You Had To Be There
09 Tell Me Why
10 Sail Away
11 One Kind Of Love
12 Saturday Night
13 The Last Song
Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 27/04/2015
Vezane objave
Arhiva
TAME IMPALA / Currents
Tame Impala s novim materijal zvuči baš onoliko drugačije koliko je potrebno da se ne ponavljaju a opet dovoljno prepoznatljivo i svoje da možemo reći kako je to baš taj bend..odnosno čovjek. Kevin Parker aka Tame Impala. Na kraju krajeva, albume tjedna biramo po kriteriju kvalitete ali i nekih osobnih preferenci glazbenog uredništva. A i ljeto je doba kad je glazbena produkcija na minimumu s izdanjima i kad se čeka rujan kao finalno doba ove glazbene godine.
SPIKE / Orange Cloud Nine
Reizdanje i svojevrsna kompilacija radova iz ranih 80ih nizozemskog boema i ljubitelja fine elektronike i psihodelicnih harmonija, Spike Woltersa. Da je ikad vjerovao u izdavastvo i snagu diskografije vjerojatno nikada ovakav iskreni i sirov materijal nebi ni culi. Hail to D.I.Y.
