KADHJA BONET / Childqueen
Ispravan nastavak glazbene avanture koju nam je Kadhja najavila 2016., svojim prvim izdanjem The Visitor. Medena glazba za vrele ljetne noći. Ambijentalne pjesme. Intimistički psihodelični soul.
BRIAN WILSON / No Pier Pressure (2015.)
“No Pier Pressure” je u prvom redu pitak i slušljiv album, realiziran kroz čak i za Wilsona katkad neuobičajene aranžmane, no svi elementi njegovog zaštitnog znaka su i dalje prisutni: nebeski lijepe melodije, skladne vokalne harmonije, te prigušeni klavirski akordi koji unatoč lepršavoj fluidniosti sasvim solidno nose čitavu glazbenu i vokalnu nadgradnju. Možete ga koristiti kao pozadinski soundtrack za nadolazeće ljeto, mada po mojem mišljenju ovo ostvarenje zaslužuje mnogo više od usputnog preslušavanja putem mp3 playera ili smartphonea dok ležite na nekoj prenapućenoj plaži, omamljeni žarenjem sunca i hipnotičkim polusnom prožetim svim tim ljetnim žamorom. Jednu vam takvu mogućnost nudi i aktualno izdanje KLFM-ovog albuma tjedna!
Nedavno objavljeni No Pier Pressure jedanaesti je samostalni album Briana Wilsona, a pojavljuje se četiri godine nakon donekle promašenog projekta In the Key of Disney, na kojemu je autor na svoj specifičan, kalifirnijskim suncem prožet način obradio jedanaest skladbi koje se javljaju u filmovima kompanije Walt Disney.
Pjesme uvrštene na No Pier Pressure relativno su starijeg datuma, pošto su nastale uglavnom tijekom 2010. i 2011., a trebale su sačinjavati jubilarni album Beach Boysa povodom pedesetogodišnjice djelovanja sastava. No, određene razmirice i neslaganja između Wilsona i ostatka društva, u prvom redu Ala Jardinea i Davida Marksa (a takve su očito bile neizbježne tijekom zadnjih pola stoljeća) dovele su do otkazivanja sessiona i pripadnog projekta. No, Brian je postupio očekivano i krajnje logično, te je u svojem perfekcionističkom maniru ovim kompozicijama dao drugu šansu, pomno ih bruseći i usavršavajući do točke koja po njegovu viđenju zadovoljava. Ništa neobično za nekoga tko jedan konkretni album (Smile, naravno) dorađuje i prerađuje od davne 1966., zasad još, unatoč čak i nekim objavljenim verzijama i dalje bez zadovoljavajućeg rezultata.
No Pier Pressure je u prvom redu pitak i slušljiv album, realiziran kroz čak i za Wilsona katkad neuobičajene aranžmane, no svi elementi njegovog zaštitnog znaka su i dalje prisutni: nebeski lijepe melodije, skladne vokalne harmonije, te prigušeni klavirski akordi koji unatoč lepršavoj fluidniosti sasvim solidno nose čitavu glazbenu i vokalnu nadgradnju.
Ne posve neočekivano, Wilson je većinu skladbi (čak 10 od 13!) realizirao u vidu vokalnih kolaboracija s drugim glazbenicima, među kojima su i neki od članova Beach Boysa (Al Jardine i David Marks), ali i jazzer Mark Isham, zatim Sirijac armenskih korijena Sebu Simonian, te duet She & Him, odnosno M. Ward i Zooey Deshanel.
Iz nekog potpisniku ovih redaka nepoznatih razloga, većina kritičara izdvaja spomenute kolaboracije kao onaj uistinu kvalitetni dio albuma, postavljajući dodatno težište na pjesmama u kojima učestvuju pojedini članovi matičnog Wilsonovog benda. Ja se osobno neću složiti s takvim stajalištem, te istaknuti upravo (u izvođačkom smislu) samostalne Brianove skladbe, odnosno This Beautiful Day, One Kind of Love, te izvrsnu zaključnu The Last Song, izvorno namijenjenu Lani Del Rey.
Ukratko, Brian Wilson opet nije zakazao, i to ne zbog toga što nosi to časno ime, već zato što se u tkivu albuma kojeg je marljivo dorađivao par godina jasno uočava kohezivna nit koja povezuje te naizgled raznovrsne pjesme. Možete ga koristiti kao pozadinski soundtrack za nadolazeće ljeto, mada po mojem mišljenju No Pier Pressure zaslužuje mnogo više od usputnog preslušavanja putem mp3 playera ili smartphonea dok ležite na nekoj prenapućenoj plaži, omamljeni žarenjem sunca i hipnotičkim polusnom prožetim svim tim ljetnim žamorom.
Brian Wilson: No Pier Pressure (Capitol. 2015.)
01 This Beautiful Day
02 Runaway Dancer
03 Whatever Happened
04 On The Island
05 Half Moon Bay
06 Our Special Love
07 The Right Time
08 Guess You Had To Be There
09 Tell Me Why
10 Sail Away
11 One Kind Of Love
12 Saturday Night
13 The Last Song
Vjeran Stojanac
autor: Vjeran Stojanac, 27/04/2015
Vezane objave
Arhiva
Grizzly Bear / Shields
Ta kozmopolitska kakofonija New York-a vjerojatno posebno uvrće moždane. Imati teret ostavštine te glazbene i svjetske metropole na plećima daje…
TIM BOWNESS / Stupid Things That Mean The World (2015.)
Ovaj je album, kao i ostatak Bownessovog samostalnog stvaralaštva teško klasificirati, a lako je moguće da vam prilikom preslušavanja na pamet padnu imena poput Roberta Wyatta, Davida Sylviana, Scotta Walkera pa i Bryana Ferryja iz poznih osamdesetih. Djelimičan razlog tomu su i gostujući glazbenici koji su dali svoj obol ovom djelu, a na toj se listi pored nezaobilaznog Wilsona nalaze i Phil Manzanera, Peter Hammil, Andrew Keeling, Pat Mastelotto i drugi. U svakom slučaju, ovaj mali izlet u one mirnije vode suvremenog art rocka idealan je izbor za lijena i vruća ljetnja popodneva. Štoviše, virtualno glazbeno putovanje u neistražene, hladnije krajeve britanske rock avangarde!
CHROMATICS / Closer to Gray
Idealan soundtrack za sve zametene mećavom u Overlook Hotelu ili Macoli. Uz vatricu iz kamina i medvjeđa krzna po podu. Johnny Jewel i društvo u onome što najbolje rade. Creepy disco.
