Bill Callahan – Dream River / Left Lane Cruiser – Rock Them Back to Hell / Bruce, Happy Birthday!

– – .

Prije no što se pridružite slavlju povodom Bossovog 64. rođendana, obratite pažnju na dva izvrsna nova ostvarenja – ‘Dream River’ Billa Callahana (za neupućene, artist formerly known as ‘smog’), te ‘Rock Them Back to Hell!’, novi album čudnovatog blues/garage punk/country dvojca iz Fort Waynea, Indiana, zvanog Left Lane Cruiser.

 

a)       Bill Callahan – Dream River

Na samom početku jedna napomena: pišući o ljudima poput Billa Callahana, teško je biti objektivan. Zadnjih sam petnaestak godina svaki album projekta (smog) odnosno Smog – pod tim je imenom Bill djelovao do sredine prvog desetljeća novog milenija – ili Callahana konačno potpisanog vlastitim imenom i prezimenom doživljavao, i još uvijek doživljavam kao malo otkrivenje. Istina, najraniji uradci poptisani kao (smog) možda i nisu nudili Bog zna što – bio je to lucidni ali na trenutke zamarajući repetitivni lo-fi songbook, no vremenom su se stvari razvijale pozitivno za Billa, ili je on u određenom trenutku shvatio kako je napredak neophodan (zvuči kao otrcana fraza, ali primjenjena na njega ima itekako smisla).

bill-callahan-dream-river-album-500x502

Možda je prvi iskorak u šarolikiju glazbenu formu bio album Rain on Lens (2001.), na kojemu je, usput kazano, Callahan odbacio zagrade – mislim na ovo (wxyz) – pri potpisivanju projekta. Ne želim time negirati kvalitetu nekih ranijih, također izvrsnih albuma (Dongs of Sevotion, Knock Knock, The Doctor came at Dawn...), no ovdje je zacrtao stil koji će ga uz veća ili manja odstupanja pratiti do današnjeg dana.

Je li to bio trenutak kada je Callahan odlučio istupiti iz skrivene armije američkih lo-fi kantautora poput Kozeleka, Jandeka, Oldhama i drugih? Pa, prije bih rekao; priprema terena, pošto će taj tren nastupiti pet godina kasnije, konketno 2006., s izdavanjem djelca nazvanog Woke on a Whaleheart, kada je konačno forma popustila pred sadržajem, a Callahan također popustio poslavši ‘smog’ u zasluženu mirovinu te nastavivši pod svojim kršćanskim imenom. Istinsko remek djelo njegove novije faze jest nedavni, pomalo mračnim timbrom obojeni album Apocalypse (2011.). Ne treba se čuditi, pošto je glavna potka, da ne kažem koncept albuma bio prilično kritički pogled na Ameriku u tom trenutku.

Bill+Callahan+williamcallahan+2

No, zato je Dream River lišen objektivnih opterećenja, te odrađen kao savršena osobna i refleksivna ploča. Melodije su uistinu prelijepe, aranžmani pomalo neočekivani (mada ne izlaze iz okvira viđenog), dok sam Callahan zvuči svježe kao na početku karijere. Horizont, ponavljam, nije širok kao u slučaju prethodnih albuma – Apocalypse posebice, no od jednog intimističkog projekta se u prvom redu očekuje introspekcija i fokusiranost, možda ne u tolikoj mjeri kao na Sometimes I Wish We Were an Eagle, no sasvim dovoljno u smislu zaokruživanja Dream Rivera kao jedinstvene cjeline, autorskog djela podijeljenog u osam stavaka; osam naizgled nepovezanih pjesama koje u konačnici stvaraju jedinstvenu priču.

01 The Sing
02 Javelin Unlanding
03 Small Plane
04 Spring
05 Ride My Arrow
06 Summer Painter
07 Seagull
08 Winter Road

 
 

b)     Left Lane Cruiser Rock Them Back to Hell!

LLC su poprilično neuobičajen sastav, barem po ustaljenim normama. Stižu iz Fort Waynea, Indiana, a glazba koju izvode se najjednostavnije može opisati kao hibrd bluesa, garažnog punka i countryja, uz jasnu primjetnost utjecaja sirovog južnjačkog zvuka znakovitog za sjeverni Mississippi, s naglaskom na legendarnog bluzera R.L. Burnsidea. No, ono što ih posebice karakterizira jest njihov koncertni zvuk koji je ogoljen do krajnosti (mada se to ne bi baš moglo nazvati minimalizmom). Stvar je u idućem: gitarist Frederick ‘Joe’ Evans IV i bubnjar Brenn Beck u studiju svoje albume snimaju na uobičajeni način, dakle polazeći od temeljne ritmičke slike na koju se potom slažu ostali elementi – gitara, vokal, druga gitara itd.

left-lane-cruiser

Promjene nastaju izlaskom na scenu, pošto dvojac zadržava tek najosnovnije studijske melodijske fraze i okvirni ritmički model. Začudo, ne zvuče nimalo šturo niti reducirano, pošto Evans svojim sviralačkim umijećem odlično pokrpava rupe u nižim zvučnim registrima.

Vi ćete pak doživjeti ovaj poprilično napadni i agresivni zvuk u svom njegovom sjaju i punoći, iz banalnog razloga što uradak nazvan Roll Them Back to Hell nije koncertni zapis već regularni studijski album.

Left+Lane+Cruiser

Iako na prvi pogled/posluh djeluju neinspirativno, LCC su jedan od onih sastava koji se uistinu može svidjeti ljudima raznolikih glazbenih afiniteta; u rasponu od štovatelja klasičnog countryja preko poklonika kako ranog (Stooges, Ramones, MC5, NY Dolls) američkog protopunka, tako i suvremenih punk strujanja na Novom kontinentu, zatim grungera, štovatelja delta i Chicago bluesa i tako dalje. Dovoljno je zaroniti malo ispod površine, te nakon prvotnog šoka potražiti energetske i melodijske smjernice u njihovoj jedinstvenoj glazbi.

Uostalom, članovi sastava su svoju glazbu opisali sažeto, no i dalje doslovno slikovito. Kako tvrde, oni sviraju

Voodoo Hillbilly Punk Blues

01 Zombie Blocked
02 Electrify
03 Neighborhood
04 Juice to Get Loose
05 Overtaken
06 Be So Fine
07 Jukebox
08 Coley
09 Paralyze Ya
10 Righteous

 

c)      Bruce, sretan ti rođendan!

Will you still need me, will you still feed me,
When I’m sixty-four?

/Paul McCartney, “When I’m Sixty-Four”/

Bruce Springsteen je institucija.

Bruce Springsteen jest osoba čiji je značaj na američkoj suvremenoj glazbenoj sceni praktički nemjerljiv. Ukoliko je Bob Dylan približio masama Guthriev protestni folk, naknadno ga elektriziravši i spojivši sa ostalim aktualnim trendovima, ako je Buddy Holly plesne hibride swinga, bluesa i countryja poznatih kao rani r’n’r obukao u pop haljine, i ako je Gram Parsons uspio pronaći formulu suživota countryja i rocka, onda je Bruce taj koji je, poštivajući naslijeđe svih navedenih (i mnogoh drugih koji se ne spominju) kreirao sveopći tip pjesme namjenjen malom, običnom čovjeku. Progovorivši o njegovim problemima i događajima iz života svakog američkog Johna Doea, stekao je naklonost masa koja, eto, i nakon četrdesetak godina od prvog objavljenog albuma i dalje ne jenjava.

springsteen_rect

Bruce Springsteen na čuvenoj ‘Born in the USA’ turneji 1984/85. Koncertni zapis koji ćete imati prilike preslušati jest skraćena (2h 40 min) verzija peterostrukog albuma objavljenog po okončanju turneje.

Bruceove pjesme su priče. Korijene takvog pristupa nalazimo kako u ‘crossroads’ bluesu, tako i kod Woody Guthriea, no u prepoznatljivu formu su ga razvili upravo Bruce  Springsteen i njegov suvremenik i prijatelj Tom Waits.

Zašto ne? Svaka pjesma je jedna priča. Propali životi, razorene ljubavi, uništene ili disfunkcionalne obitelji, Školski dani i prve ljubavi, socijalne nepravde, jurcanja po autoputevima, teški fizički rad i večernja doza jeftinog alkohola kao naknada na putu za zaborav – sve su to elementi koje ćete naći u jednoj The River, Thunder Road, Seeds, Growin’ Up, Independence Day, Darkness on the Edge of Town

Također, svaka priča jest jedna pjesma. Poželimo stoga ovom velikanu sretan 64. rođendan, u nadi da će nastaviti raditi ono što mu najboje ide, te se konačno spustiti južnije od Trsta i Beča te posjetiti i ove krajeve. Moguće da se čovjek boji Balkana – pada mi na pamet jadni Steve Kilbey koji je drhtao na pozornici u strahu od krvoločnih morlaka, i tu ga savršeno razumijem – no pozornica na kojoj nastupa Springsteen je u pravilu znatno veća, viša, i što je najvažnije, nedostupnija.

Tako da nema straha da će mu neka buduća rođendanska torta doletjeti u glavu.

Ili sjekira!

26/09/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , ,