Atlas izgubljenih cesta – Druga strana Calexica

– – .

Red manje poznate strane Calexica pred zagrebački nastup, red Steve Earlea i red Townesa Van Zandta – eXit se vraća svojim korijenima. Zar ste uopće sumnjali?!

 Calexico-image

 

a)      Atlas izgubljenih cesta: Druga strana Calexica

Znate li kako funkcionira izdavačka stavka glazbenog businessa, odosno konkretno, zašto svjedočimo najezdi  raznoraznih kompilacija, izdanja rariteta, remikseva skladbi i što već svega ne?

Većina se suvremenih glazbenih imena povodi isključivo za komercijalnim čimbenikom, provlačeći tako svaki snimljeni ton kroz gore navedenu hrpu uradaka. Dovoljno se sjetiti pojedinih the best off izdanja koja su sam svoj naziv iznevjerila uvrštavanjem neke dotad neobjavljene i nepoznate skladbe čija je svrha, pogađate, bila tek dodatno motivirati potencijalne kupce u smislu odriješivanja kese. U redu, nekome tko pokušava živjeti od skladanja i izvođenja glazbe takvi se niski i pomalo gramzivi potezi ne mogu uvijek uzimati za zlo, no kad se sve sagleda i zbroji, nema smisla. Na takve poteze u pravilu nasjedaju samo najveći idioti ili potpuni fanovi određenog projekta – ovdje treba imati u vidu da štovati nečiji rad ne znači postati rob bezrazložnog kolekcionarstva, pa je potpuni fan tek nešto blaži pejorativ za krajnjeg idiota.

Istovremeno, pojedini glazbeni projekti koriste sasvim drukčiji pristup. Njihova ‘dodatna’ izdanja u pravilu nisu nikakvi remiksevi, kompilacije i slična ponavljanja već viđenog nego uradci koji sadrže sasvim nove materijale. Razlika je tek u tome što se ovi ne distribuiraju službenim kanalima već se po znatno nižoj cijeni prodaju primjerice na turnejama ili se dijele članovima klubova štovatelja.

'98 - '99 Road Map, mini LP sa 'The Black Light' turneje kojim su Joey Burns i John Convertino načeli praksu objavljivanja tour i fan club albuma.

’98 – ’99 Road Map, mini LP sa ‘The Black Light’ turneje kojim su Joey Burns i John Convertino načeli praksu objavljivanja tour i fan club albuma.

Calexico je jedno od takvih imena. Kroz svoju već više od desetljeća i pol dugu karijeru objavili su osam regularnih albuma, no istovremeno i desetak tour izdanja koja su u pravilu donosila prethodno nesnimljene i rijetko ili nikad izvođene skladbe.

Ta je praksa započeta na Black Light turneji, i to u formi eksperimentalnog mini albuma ’98 – ’99 Road Map (1999.) koji donosi šest odličnih instrumentalnih kompozicija. Primjerice, od prije poznata Minas de Cobre ovdje se javlja u akustičnoj verziji, a sličan će zvuk obojiti i ostale skladbe, primjerice El Morro te Man goes where Water flows, u biti cjelovitu verziju crtice koja je na albumu Black Light objavljena kao Where Water flows. Glowing Heart of the World započinje kao tročetvrtinska međuigra akustične gitare i kotrljajućeg, prigušenog bubnja čija tenzija progresivno raste približavajući se monumentalnom završetku kojim dominira naglašena surf gitara, dok će najduža skladba na albumu, djelomično improvizirana Too Much Sprawl najaviti pravac kojim će Calexico kročiti na budućim neregularnim izdanjima.

Aerocalexico, Travelall, Scraping i The Book & the Canal - neki od tih ne baš poznatih, no vrlo dragocjenih uradaka sastava Calexico

Aerocalexico, Travelall, Scraping i The Book & the Canal – neki od tih ne baš poznatih, no vrlo dragocjenih uradaka sastava Calexico

Njezin će se utjecaj manifestirati u The Waves crashing silently through the Dominator’s Hull i Flat Handed and on the Wing, polaznim i završnim stavkama tour albuma Travelall (2000.) koji će donijeti i male nebrušene dragulje kao što su Piker Sam i Lunada Lando. No, skrivena će strana Calexica u pravom svjetlu zasjati upravo uradkom Aerocalexico koji je u formi CD-a dijeljen štovateljima te prodavan tijekom drugog dijela turneje Hot Rail (2001.). Taj pomalo fragmentirani album u prvom redu donosi niz minijatura koje djeluju kao solidni uzorci za sklapanje veličanstvenog mozaika – čak deset od dvadeset i tri pjesme traje kraće od dvije minute, ali i sasvim konkretnih skladbi poput Gift Xchange, Crooked Road and the Briar te dvije izvrsne obrade, tradicionalnu All the pretty little Horses te Nick Drakeovu Clothes of Sand.

Iduće će se godine pojaviti prvi, mada neslužbeni koncertni zapis Calexica, Scraping (2002.). Zanimljivo je kako i dan danas ovaj sastav nema regularan live album, pošto Ancienne Belgique – Live in Brusseles (2008.) kao i Scraping spadaju u kategoriju tour izdanja, dok je nedavno zasebno objavljeni Spiritoso izvorno bio tek dodatni disk na proširenoj verziji trenutno posljednjeg albuma Algiers. U svakom slučaju, za razliku od kasnijih zabilježenih nastupa, Scraping nudi neke prethodno neobjavljene pjesme: Wind Up Bird, Lost in Space te Paper-Re-Route, varijaciju na Paper Route s nastupnog albuma Spoke. Ne treba zaboraviti ni projekt objave skoro svakog nastupa Calexica u CD formi, koji je poluslužbeno podržan i od samog sastava, tako da je na http://www.casadecalexico.com sve do 2008. bilo moguće naći unificirano dizajnirane omote za ta izdanja.

The Book and the Canal, tour album iz 2005., djeluje kao hibrid akustičnog modela korištenog na ’98 – ’99 Road Mapu i pristupa slaganjem fragmentiranih minijatura s Aerocalexica, i zanimljivo ga je promatrati u retro zrcalu. Naime, već samim imenom i sepia fotografijom na omotu ovaj uradak nas vraća u drugo desetljeće prošlog stoljeća, prizivajući vrijeme gradnje Panamskog kanala, a isto je vidljivo i iz naziva pjesama: Muddy Meadow, Break to Barranca, Near the Woodpile, In the Cut… Također, skladba Painted Over javlja se u koncertnoj verziji, a pristupačnosti koncepta doprinosi i znatno veći broj vokalnih skladbi u odnosu na prethodne turnejske albume, primjerice Ghostwriter, Half a Smidge, Griptape, Drag Storm Around i druge.

Artwork za tour album Tool Box potpisuje Victor Gastelum, Calexicov dugogodišnji suradnik i tvorac njihova vizualnog identiteta

Artwork za tour album Tool Box potpisuje Victor Gastelum, Calexicov dugogodišnji suradnik i tvorac njihova vizualnog identiteta

Turneju koja je promovirala dva bljedunjava rada, EP In the Reins (u kolaboraciji sa Samom Beamom iz Iron & Wine) i album Garden Ruin, popratio je još jedan očekivani CD koji je, srećom, bio znatno bolji uradak. Nazvan je Tool Box, a poseban mu šarm pruža ovitak dizajniran od strane Victora Gasteluma, čovjeka odgovornog za prepoznatljivi image sastava (prisjetite se rješenja za Black Light, Hot Rail, Quattro, Even my sure Things fall through…). Čovjek s maskom i aparatom za autogeno zavarivanje na naslovnici mogao bi biti mitski Gilbert koji pogiba u istoimenoj, raritetnoj skladbi, često izvođenoj na prijelazu milenija:

 

Gilbert works alone, late into the night
Dangling from a freeway overpass
He’s welding rebar and sculpting concrete
They’re paving in the gap way outwest
In off in the distance, the sleepy city shines
He raises his mask to take a look
Slip from the perch, still holding onto his torch
I see him falling just like a burning star.

 

Pored snovidnih melodija pjesama Lo-Fi Moon, When bellow cracks i Hair like Spanish Moss te ambijentalnosti jedne When only the Ashes are left ili Above the Branch, posebno se ističe rudimentarna, instrumentalna verzija skladbe News about William koja će iznova biti snimljena za album Carried to Dust (2008.).

Izgleda, dakle, kako sastav Calexico ima dva lica – ono javno, koje se može razabrati iz regularnih izdanja, kao i manje više putem nastupa, te skriveno lice dostupno tek onim najzadrtijim istraživačima i štovateljima rada Joey Burnsa i Johna Convertina. Istina, sva su ova navedena izdanja iznova objavljena kao boxset sastavljen od devet CD-ova, Road Atlas 1998 – 2011 na kojemu se također nalazi i soundtrack za film Circo (2010.) te nekoliko prethodno neobjavljenih skladbi. Također, izdana je i sažeta, jednostruka verzija Selections from Road Atlas 1998. – 2011. koja zainteresiranima može pružiti realan pogled preko zida, u ono skriveno dvorište gdje započinje teritorij druge strane Calexica – mapa izgubljenih cesta.

calexicofenceVećina bi drugih sastava ovakve projekte proračunato svela na ‘razumni minimum’ koji bi usput dobro unovčila, no kod Burnsa i Convertina to nije slučaj. Oni su svjesni da postoji publika zainteresirana za sve one zanimljive pasaže, kockice, ideje, fragmente koji nisu ušli u finalni krug pri biranju materijala za regularne albume, ne zbog manjka kvalitete već iz razloga što im nedostaje ‘hitoidni potencijal’, što im nipošto ne umanjuje vrijednost, već naprotiv. Učinivši te zapise dostupnim široj publici – a to, realno, rade još od 1998. – sačuvali su od zaborava pregršt melodija koje balansiraju na granici između zaboravljenog skladišta, pustinjske ceste u suton, eksperimenta i polusna.

To je jedan od bitnijih razloga zašto volim Calexico. Ali nipošto ne i jedini!

http://www.youtube.com/watch?v=wS6xBLbYTUU

 

b)      Steve Earle – Live at Montreux 2005

Steve Earle je jedan od najvećih živućih američkih folk/rock kantautora. Zvuči izlizano i banalno, ha?

Na prvi pogled jest.

No, takav je status zadobio ne samo nizom odličnih albuma i živih nastupa (koje je tek nakratko poremetilo odsluženje dvogodišnje zatvorske kazne početkom devedesetih), već i njegov izraziti socijalno-politički angažman. Ovaj se uvjereni ljevičar ne samo deklarativno zauzima za ukidanje smrtne kazne, a bio je i jedno od vodećih imena u ‘Rock against War’ projektu za vrijeme prvog mandata Busha juniora kada su se samo najhrabriji (čitaj – on, R.E.M., Calexico, Jeff Tweedy, Ryan Adams i tek još poneko ime) usudili podići svoj glas i kontrirati naftnim ratovima, ‘Patriot Act-u’ i sličnim nepodopštinama maloga Georgea, političara rođenog sa zlatnom žličicom oko vrata.

Upravo su koncertni nastupi način da se glazba i stihovi Steve Earlea dožive na primjeren način – oni koji su sada već davne veljače 1997. bili dovoljno glupi i hrabri da potegnu do ljubljanskog Cankarjevog Doma znati će o čemu govorim. Stečeni nadimak Springsteen za intelektualce je, istina, pomalo prenapuhan, no usporednica s Bruceom itekako stoji – ne samo zbog političke orijentacije i ugledu kojeg dotični uživa među sličnim društvenim slojevima, čak ne toliko niti zbog sličnosti u glazbenom izričaju, već primarno zbog apsolutnog maksimuma datog na živim nastupima.

Simbolično bacanje gitare u trashcan: Steve Earle u heroinskim danima, prije no što je dvogodišnjom zatvorskom kaznom platio domovini dug zbog vitlanja oružjem i poigravanja makovim derivatima. Nažalost, odvikavanje od opijata je imalo nezgodnu nuspjavu - naš heroj se ugojio kao svinja!

Simbolično bacanje gitare u trashcan: Steve Earle u heroinskim danima, prije no što je dvogodišnjom zatvorskom kaznom platio domovini dug zbog vitlanja oružjem i poigravanja makovim derivatima. Nažalost, odvikavanje od opijata je imalo nezgodnu nuspjavu – naš heroj se ugojio kao svinja!

Jedan od najočitijih primjera za navedeno jest nastup relativno novijeg datuma (lipanj 2005.), održan u sklopu godišnjeg jazz festivala u švicarskom gradu Montreauxu. Oslobođen tereta pratećeg sastava, tek s gitarom i usnom harmonikom, Steve je prisutnima priuštio još jedan od svojih spektakularnih nastupa nakon kojega je malo tko ostao ravnodušan, a vi se možete uvjeriti zašto.

I za kraj – činjenicu da se kao mlad uopće otisnuo u singer/songwriterske vode te da je po odsluženju kazne sa sebe skinuo masivni križ heroina i alkohola Steve duguje samo jednom čovjeku, svojem mentoru i učitelju kojega je, nažalost, taj isti križ poklopio na samom početku Ljeta Gospodnjeg 1997.

O kome je riječ?

Pa, nastavite slušati ovu emisiju!

 

c)      Townes van Zandt – In Pain

In-Pain

Rijetko koji koncertni zapis imenom uspješno sublimira svoju bit, no kada je riječ o albumu In Pain Townesa Van Zandta sve sumnje padaju u vodu. Čak i činjenica da su se od druge polovice osamdesetih Townesovi nastupi u pravilu pretvarali u neku vrstu kocke – posjetitelji su se mogli kladiti hoće li on uopće biti u stanju izvesti dvije ili tri skladbe prije nego što padne na pod – ovdje nije bila presudna. Danas, nažalost, pokojni trubadur onih zamalo mitskih predjela gdje se velike ravnice stapaju sa Stjenjakom upravo je tih dana (riječ je o nekoliko europskih termina između 1994. i 1996.) bio u vrhunskoj formi, pruživši prisutnima izvanredne koncertne doživljaje. Eventualni prigovori idu na dušu snimatelju koji je na dijelu snimki poprilično naglasio Townesovu dvanaestožičanu gitaru, no u konačnici to i nije naročit minus. Izbor pjesama prekriva sve faze autorove karijere, dok izostanak općepoznatih mjesta njegova opusa kao što su For the sake of the Song ili Waitin’ around to die pripomaže u poimanju preslušavanja jednog nimalo tipičnog koncertnog albuma. Naročito su dobro uklopljene Kathie Belle Blues, Snowin’ on Raton, Buckskin Stallion i Highway Kind, dok je skladba Nothin’ odsvirana i odpjevana tako da nadmašuje studijsku verziju i sve prethodne koncertne izvedbe.

Townes i sin, John Townes Van Zandt II junior. Zanimljivo je da je Steve Earle svog sina, danas kantautora u usponu, krstio imenom Justin Townes Earle, u čast svog prijatelja i mentora

Townes i sin, John Townes Van Zandt II junior. Zanimljivo je da je Steve Earle svog sina, danas kantautora u usponu, krstio imenom Justin Townes Earle, u čast svog prijatelja i mentora

Townes je, nažalost, preminuo u zoru prvog siječnja 1997., nepunu godinu dana po održavanju zadnjih koncerata koji su doprinjeli ovoj iznimnoj live kompilaciji. No, o njegovu utjecaju i značaju apsurdno je voditi debate. Čujmo tek što kaže jedan od njegovih najnestašnijih i najboljih učenika:

Townes Van Zandt is the best songwriter in the whole world and I’ll stand on Bob Dylan’s coffee table in my cowboy boots and say that.

/Steve Earle/

No, nije čak ni bilo potrebe izazivati ‘staro meketalo’, kako ga inače posprdno naziva kolega El Segundo, jer je Dylan i sam izjavio da je Townes njegov najdraži autor.

Pametnom dovoljno!

 

23/11/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , ,