KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

A.A. Bondy

Početkom milenija, Augeste Arthur Bondy je pod pseudnimom Scott predvodio poprilično dosadnjikav sastav Verbena koji je, unatoč nekim dobrim momentima, uglavnom zvučao kao presažvakana kopija Nirvane. Napravivši nagli zaokret, 2006. izdaje odličan samostalni album ‘American Hearts’, a njegovi su sljednici ‘When the Devil’s Loose’ i ‘Believers’ također iznimna ostvarenja. Možda je prepotentno kazati da je A.A. Bondy kantautor koji je jednostavno nedostajao na sceni, ali da je savršeno upotpunio rupe u nekim segmentima današnje folk americane, to je neoborivo.

 

Auguste Arthur Bondy je na prijelazu tisućljeća, tada još pod pseudonimom Scott Bondy, vodio poprilično dosadnjikav sastav Verbena koji je, unatoč nekim dobrim momentima, uglavnom zvučao kao presažvakana kopija Nirvane uz, istina, malo više sklonosti ka bluesu. Ostavivši iza sebe jedno solidno ostvarenje (Into the Pink) i tri relativno slabija albuma, nisu polučili neki veći interes publike tako da su se krajem 2003. razišli bez velike pompe. Ipak, upravo tada kreću prave stvari: u momentu kad Bondy raspušta bend, godinu-dvije slaže kockice u glavi da bi krajem 2007. izašao s ultimativnim americana albumom za novi milenij, remek-djelom American Hearts. Dakle, zaboravlja prošlost i u potpunosti se posvećuje poluakustičnom izražaju, briše ime Scott vraćajući izvorne inicijale A.A. te postiže zvuk kakav je oduvijek tražio, kako se već i sam izrazio. Možda je prepotentno kazati da je A.A. Bondy kantautor koji je jednostavno nedostajao na sceni, ali da je savršeno upotpunio rupe u nekim segmentima današnje folk americane, to je neoborivo.

wdst_new_photo_gal__photo_1163295284American Hearts je uistinu bio album otkrivenja, sasvim neočekivan boom koji je Bondyja postavio uz bok autorima kao što su M. Ward, Ryan Adams ili William Elliott Withmore. Skladbe su postavljene u rasponu od klasičnog blues obrasca s određenim ritmičkim izmjenama (Kill Myself When I Was Young, How Will You Meet Your End), preko implementiranog ragtime sounda (Vice Rag) i stereotipnog folka (Witness Blues; Black Rain, Black Rain), pa do očitog homagea veličinama poput The Banda ili Neil Younga u World Without End i There’s a Reason. Ovo je vrhunsko ostvarenje možda zbunilo štovatelje Bondyja iz Verbena faze, no vrlo je brzo, čak i pomalo neočekivano zaposjelo vrhove glazbenih ljestvica, a po izborima nekih eminentnih glazbenih kritičara bio je to album broj jedan za godinu 2007.

Svoj je status samo potvrdio drugim albumom When the Devil’s Loose, koji se u opticaju pojavio 01. rujna 2009. Istina, veliki debut albumi često znaju stvoriti problem svojem tvorcu nametanjem neizbježnih pitanja poput Što i kako dalje?, Kako se ne ponavljati, a ostati svoj?

Bondy je vješto doskočio ovim problemima ostavši odan svojem izvornom folk zvuku, kojeg je samo u nužnoj mjeri na određenim kompozicijama obojio laganim dodirima klavira (On the Moon) stvorivši piano-barsku atmosferu na tragu Toma Waitsa iz ranije faze, ili pak pristupom čitavog rock benda u I Can See the Pines Are Dancing ili u naslovnoj kompoziciji. Album otvara pjesma Mightiest of Guns, vjerojatno zaostala s American Hearts sessiona, no kao takva predstavlja jasnu poveznicu s prethodnim albumom i najbolji je mogući izbor za uvod. A Slow Parade se polako izdiže i zapljuskuje poput one rastuće plime iz teksta, sve do konačnog sjedinjenja Bondyja/slušatelja s vječnim morem. Slijedi To the Morning, koja svojim nokturalnim pristupom podsjeća na radove Cowboy Junkiesa iz The Trinity Session faze. Oh the Vampyre je još jedan glazbeni i tematski povratak u akustične vode prethodnog albuma, obojen primjetnom nijansom gotičke romantike, a False River je također onaj klasični Bondy s pomakom prema mračnim predjelima gorskih rijeka i zamagljenih četinara na obalama, u kojima pozadinski zvuk usne harmonike postaje udaljeni zvižduk odlazećeg vlaka. Album zaključuju himničke The Mercy Wheel i The Coal Hits the Fire, od kojih potonja prilazi s neskrivenom simbolikom mističnog vlaka koji odnosi stare nade i donosi nove snove. Možda ne baš kao Caveov Train Long Suffering, vlak individualne patnje i odricanja, jer ova je Bondyjeva željeznica sveamerička i s referencama na pionirska krčenja šuma i masovno doseljavanje u Ameriku početkom XX. stoljeća možda ipak bliža onom vlaku Woody Guthriea, ne onom koji prevozi pljačkaše, kockare, ubojice i ostali moralni šljam, već vlaku kojim pravi i čisti putuju prema slavi… jer, kako sam Bondy kaže u posljednjem stihu Oh, you’re going ’round the sun, don’t you know?

bondy so farČitavu će viziju ipak najbolje zaokružiti osobna Bondyjeva skica s nastajanja albuma When the Devil’s Loose:

Sada je 00:52, i u hotelskoj sam sobi u Springfieldu, Ohio.

Moj se novi album zove When the Devil’s Loose, i zvuči poput starog radija nasukanog na obali nakon brodoloma. Priča je započela u snijegom prekrivenoj državi New York. Odvezao sam se prema jugu, i nakon lutanja po zemlji stigao u dolinu Water u Mississippiju, gdje sam nastavio rad na projektu. Dani su bivali sve duži i zmije su se počele buditi iz sna. Hranio sam se riječnim somovima i dosta šetao duž rijeke. Da, kiše je bilo u izobilju. Korov je rastao do zabrinjavajućih granica, i posao smo zgotovili jedne noći, pod crvenom mjesečinom. Moj se prethodni album zvao American Hearts. Znam ljude kojima se svidio. Kuća Fat Possum Records sad izdaje ovaj moj novi. Obitelj i prijatelji su mi pomogli pri snimanju, i želim im se zahvaliti.

 Izgleda da je ovaj hotel jednom davno bio prekrasno mjesto.

 Ukoliko se uspjeh prva dva Bondyjeva albuma još i može tretirati kao sretni niz, treći uradak nazvan Believers (2011.) jasno govori kako je riječ o vrsnom kantautoru koji ne samo da ima viziju (što je neophodno ali ne i dovoljno), već jako dobro zna što želi i na koji će način to ostvariti.

American Hearts i When the Devils’s Loose su kantautorski albumi, pa je i logično da su izvedeni na takav način. No, Believers je ni manje ni više no bendovski projekt. Bondy više ne djeluje poput usamljenog jahača, već kao samosvjesni predvodnik, što se posljedično očituje i kroz zvuk skladbi.

Spomenuto se očituje već u uvodnoj pjesmi, The Heart Is Willing (pada li vam na pamet Wilco, pogotovo kad u obzir uzmete i kompozicije Surfer King i Hiway/Fevers?), a naglašeno je i kroz ostatak albuma. Istina, postoje pojedine skladbe koje prizivaju atmosferičnost, pa i sudbinsku komponentu prethodnika, primjerice Down In the Fire (Lost Sea) ili Drmz, pa i Scull & Bones.

Zbog svega se toga Believers doživljava kao kompaktnije, zaokruženije djelo, te samim tim predstavlja ono ključno raskrižje. U ovom trenutku Bondy šuti već više od tri godine, a ono što će se (nadamo se) uskoro pojaviti kao rezultat te šutnje u mnogo čemu će odrediti njegovu budućnost.

aaBondyA taman započeta 2015. bi nam lako mogla pružiti jasan, decidiran dokaz o putu kojim je Auguste Arthur Bondy krenuo. Tražite naznake u priloženom materijalu i ne zaboravite uostalom gotovo apokaliptični prizvuk skladbe Scenes From a Circus koja zatvara Believers!

 

 

 

 

autor: Vjeran Stojanac, 09/01/2015

, , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Flying Saucer Attack

20:00–22:00 Subota 21.12.2019.

Leteći tanjuri napadaju!

Roger Waters – The Wall (2015.)

27/11/2015.

Dvije godine po završetku turneje koja je kultni ‘The Wall’ predstavila u djelimično novijem ruhu (o čijim manama i prednostima možete pročitati u priloženoj najavi), Roger Waters objavljuje presjek tog tri godine dugačkog poduhvata – vjerojatno najduže turneje u povijesti popularne glazbe – u formi dvostrukog CD-a, kao i DVD-a, te BluRay-ja. Svaka čast ljudima koji se barem nominalno bore za onaj već iskurvani slogan francuske građanske revolucije (Sloboda, Bratstvo, Jednakost), no termin izdavanja ovog zapisa se poprilično nesretno preklapa s podizanjem novih zidova i bodljikavih žica, barem između mizernih ex-socijalističkih državica. Zašto je veličanstvena vizija jednog genija tako olako pala u vodu, te nije li on sam svojim selekcionizmom dao doprinos takvom razvoju događaja? Odgovori se možda kriju u isječcima iz intervjua (veći dio njih je iz upravo objavljenog dokumentarca ‘The Wall’), ali i u aktualnoj globalnoj situaciji koja pomalo rigidno predstavlja krah Rogerove životne bitke!

Laibach – The Iron Sky / Crime and the City Solution: reunion!

21/04/2012.

Novi je album, točnije soundtrack za film Iron Sky u autorskoj izvedbi Laibacha dobra prilika da, uz par brojeva sa spomenutog urataka preslušamo i neke njihove starije skladbe iz mračnog vremena kada nije bilo pametno provocirati režim! Istovremeno, vijesti o reanimaciji Crime and the City Solutiona uz novopridošlo pojačanje u vidu Davida Eugene Edwardsa je odličan razlog za povratak optimizma!

2014., In The Nutshell

25/12/2014.

Izdanje emisije eXit koje zaključuje 2014. godinu donosi presjek šest ključnih albuma po izboru urednika, i to na način da će pojedini uradak biti predstavljen s nekoliko ključnih skladbi, a svakom bloku prethodi i osobno očitovanje autora/izvođača o dotičnom djelu. Odbrojavanje kreće od dvadesetog mjesta, a zbog neizbježnog manjka programskog prostora (u 23.15 reprizom Soda Fountaina kreće noćni program), detaljnije će biti predstavljeno već spomenutih šest prvoplasiranih albuma!

Tjedna rotacija

Arhiva

SAULT / Untitled (Black Is)

ENNIO MORRICONE ‎/ Così Come Sei (1978)

VALENTINO BOŠKOVIĆ / Amorella

Too Slow To Disco

JORGE BEN / à l’Olympia (1975)

MORE / More (1974)