2012: Godišnja lista/Sonična entropija: J.G. Ballard i glazba

– – .

Kraj godine odrađujemo u očekivanom izdanju – tu je godišnja lista složena po izboru umova koji se kriju iza imena eXit, te jedan zaostatak od prošlog tjedna, prilog o J. G. Ballardu!

a) Godišnja glazbena lista

Prije samog početka, jedna napomena: tekst koji slijedi jest nadogradnja na kosturu definiranim jednom listom, no uglavnom se neće držati iste one kronologije kakvu ta lista nalaže. Pitate se zašto?

Pa, u prvom redu zato što ovo nije još jedan od bezbrojnih stupidnih napisa tipa ‘recimo par riječi o najboljim albumima u 2012.’. Lani je takav pristup urodio dosadnim i predvidljivim člankom koji je trebao održavati rastuću tenziju tijekom približavanja prvom mjestu, a to je, priznali vi ili ne, usiljeno, neprirodno i bespotrebno. Stoga će se u donjim redova koristiti metoda slučajnih skokova po ljestvici. Dobro primjećujete, riječ ‘slučajno’ je otisnuta italicom, jer slučajnosti u pravilu ne postoje i sve ima svoj kakav-takav smisao.

Još jedan razlog: svi koji se odvaže na ovakve poteze obavezno poštuju kronologiju i time povlađuju stereotipu kojega tako i sami nameću. No, odbacivanjem poštivanja redoslijeda otvaraju se nove mogućnosti, i koliko god to izgledalo kao nesuvisli eksperiment, na koncu će izroniti neke skrivene strane takvog pristupa, poput uvođenja nultog mjesta za još neobjavljeni najbolji album godine 2013.

Kao polazna forma ljestvice izabran je Top 15. Istina, prevladavaju desetice, dvadesetice pa i stotice, no petnaest je jedan fin broj, rijetko korišten, tako da će se odlično uklopiti u jedan ovako ekstravagantan potez. Oni skloni cjepidlačenju uočiti će i nedostatak oznake rednih brojeva, no ja se ne bih posebno uzbuđivao zbog petnaestak točkica. U redu, sad kad je opravdana forma i metoda, možemo vidjeti o čemu je riječ.

Dakle, konačna bi verzija izgledala otprilike ovako:

 

01 Crippled Black Phoenix – (mankind) the crafty Ape
02 Swans – The Seer
03 Julian Cope – Psychedelic Revolution
04 Woven Hand – Laughing Stalk
05 Scott Walker – Bish Bosch
06 dEUS – Following Sea
07 Calexico – Algiers
08 Firewater – International Orange
09 Ultravox – Brilliant
10 M. Ward –  Wasteland Companion
11 Neil Halstead – Palindorome Hunches
12 Bruce Springsteen – Wrecking Ball
13 Peter Buck – s/t
14 Richard Hawley – Standing at the Sky’s Edge
15 Mark Lanegan Band – Blues Funeral

 

Sat vremena (što je razumna kvota za ovakve godišnje liste) ipak nije dostatno za uvid u sva ona kvalitetna ostvarenja koja samovoljom urednika eXita nisu ušla u zadani Top 15 – nema tu primjerice Laibachovog Iron Sky, donekle mu srodne Dark Side of the Europe projekta 300.000 VK (odnosno, Dejana Kneza), Dinosaur Jr.-a i izvrsnog I bet on Sky, Saint Etienne i njihovog ovogodišnjeg dragulja Words and Music by Saint Etienne čiji je majstorski artwork inspirirao jedno od ljetnjih izdanja emisije koju redovito pratite, Dirty Three i Towards the Low Sun… Nema Giant Sanda koji ove godine nije objavio album, barem ne u toj inkarnaciji, već kao Giant Giant Sand, što donekle govori o objektivnosti potpisnika ovih redova, ili možda činjenici da mu je dosadilo nizati Gelbove nove uradke na vrhove godišnjih ljestvica. Nema ni Dylanovog Tempesta, Simona Joynera i albuma Ghosts, a nekako nedostaju i ovogodišnji albumi Lambchopa, Alejandra Escoveda, Mission of Burma, Gaslight Anthema, Paula Wellera, Godspeed! You Black Emperor, Spiritualized, Jima Whitea, Briana Enoa, kao i nekih obećavajućih novih imena – spomenimo tek izvrsne Tame Impala.

Pozicije broj 10 i 11: M. Ward (Wasteland Companion) i Neil Halstead (Palindrome Hunches)

 

Naravno, nismo u mogućnosti pojedini album detaljno preslušati tijekom vremenski limitirane emisije, tako da će svaki od njih biti predstavljen jednom, po mišljenju urednika, reprezentativnom skladbom. Očekivano, pridržavali smo se i nekih pravila radiofoničnosti, pa je trajanje prezentacijske kompozicije ograničeno na solidnih pet minuta.

Imajući u vidu priloženu listu, pjesme koje će predstavljati određeni album su:

 

01 Crippled Black Phoenix – Laying Traps
02 Swans – Lunacy
03 Julian Cope – Vive Le Suicide
04 Woven Hand – Longhorn
05 Scott Walker – ‘See You Don’t Bump His Head’
06 dEUS – Sirens
07 Calexico – Sinner in the Sea
08 Firewater – Feeling no Pain
09 Ultravox – Brilliant
10 M. Ward –  Me and My Shadow
11 Neil Halstead – Digging Shelters
12 Bruce Springsteen – Easy Money
13 Peter Buck – Nothing Happens
14 Richard Hawley – Time Will Bring You Winter
15 Mark Lanegan Band – Gravedigger Song

 

Kao što već pretpostavljate, poredak će biti obrnut – započinjemo s najniže rangiranom skladbom (u našem je slučaju riječ o Marku Laneganu i pjesmi Gravedigger Song), te se progresivno penjemo (ili spuštamo, kako to već doživljavate) ka prvom mjestu. Eto, bar ćemo se u tom zvučnom aspektu držati kronologije.

No, kako je u stvari izgledala ova glazbena godina?

Kratko i jasno, poprilično osrednje, pomalo i mizerno. Unatoč nekim vrhunskim ostvarenjima te iznenađujuće dobrim povratničkim albumima, nije bilo ni traga zanosu te raznolikosti kakvu nam je ponudila nekima dosadna 2011.

Na veteranskom planu možda i nije bilo tako loše. Dylanov Tempest je više nego ugodno iznenađenje, kao i Neil Youngovi  Americana i Psychedelic Pill, dva albuma – prvi uglavnom s coverima, a drugi s autorskim skladbama, izdani u razmaku od pola godine. Springsteen je iznova briljirao s izvrsnim Wrecking Ball, a nakon šestogodišnje stanke – što po njegovim mjerilima i nije puno – Scott Walker se vraća s još jednim remek djelom koje će izbjegavati klasifikacije te zadavati glavobolje kako konzumentima tako i kritičarima, albumom Bish Bosch.

Nakon skoro dvadesetogodišnje stanke, sastav Ultravox vratio se na scenu s Brilliantom, možda najboljim ostvarenjem još od legendarne Vienne (1981.), a koliko je taj come back tek jednokratno uprizorenje, ostaje nam vidjeti. Srećom, preklanjsko slično uskrsnuće Swansa albumom My Father will guide Me up a Rope to  the Sky  je očito dio trke na dulje staze, što najbolje potvrđuje ovogodišnji Seer, dvostruko izdanje koje na priloženoj listi kotira dosta visoko, na samom drugom mjestu.

Solidna su ostvarenja pružila i neka mlađa, mada već etablirana kantautorska imena poput M. Warda (Wasteland Companion) i bivšeg Pulp-ovca Richarda Hawleyja (Standing at the Sky’s Edge), te neka novopečena – ovdje se konkretno misli na Petera Bucka, bivšeg gitarista R.E.M.-a kojemu je ovogodišnji nazivni album prvi samostalni projekt uopće. Unatoč nekim predviđanjima, Buck nije podbacio, mada nije snimio ni neponovljivi masterpiece kakvog su brojni štovatelji priželjkivali. Jednostavno, njegov je nastupni album fin dokaz kako je riječ o čovjeku koji nesumnjivo ima potencijala i koji je s razlogom puna tri desetljeća bio temeljna glazbena uzdanica najvećeg rock sastava današnjice. Ipak, dugogodišnja zasjenjenost Stipeovom karizmatičnom pojavom ostavila je traga na ovom uradku, no Peter Buck svojim štovateljima može pružiti zasigurno više od povremenih kolaboracija kao što su bile one s Warren Zevonom, odnosno projektom Hindu Love Gods, Steve Wynnom (Baseball Project) ili u svojstvu člana pratećeg sastava Robyna Hitchcocka (Venus 3). Idući bi album, dakle, mogao razbiti dvojbe i pokazati pravo stanje stvari. A kad je već riječ o kantautorima, bilo bi nepravedno zaobići i Neila Halsteada čiji se rad povremeno vraća vlastitim korijenima definiranim u sastavima Slowdive, odnosno Mojave 3. Ovogodišnji Palindrome Hunches svakako spada među takva ostvarenja i podsvjesno će naglasiti slušatelju da je Halstead ona izgubljena karika između Nicka Drakea i spomenutog Hawleyja.

Časno prvo mjesto – Crippled Black Phoenix i album (mankind) the crafty Ape

 

Više nego dobar jest i The Laughing Stalk, četrdesetominutni uzorak koji nam sugerira kako izgleda glazbena budućnost po Davidu Eugene Edwardsu, odnosno njegovom Woven Handu. Dugogodišnji fanovi su se možda pomalo našli zatečeni shvativši kako je duboki, tmurni i odjekujući zvuk kojega ste najlakše mogli vizualizirati u fizičkoj formi polarnog vuka koji pod svjetlošću aurore i sleđenih zvijezda krstari onim područjima permafrosta gdje tajga prelazi u tundru i gdje krštena duša rijetko zalazi, sada transformiran u resku, divlju i kotrljajuću, no i dalje odjekujuću manifestaciju Kristove neupitne ljubavi. Najveću zaslugu za ovakvu morfogenezu jednog karakterističnog izričaja koji na koncu ipak nije izgubio atribute što ga čine prepoznatljivim, podnosi producent Alexander Hacke (ex Einstürzende Neubauten), inače Edwardsov suradnik u jednom projektu o kojemu će još biti riječi… strpite se!

U nizu pristojnih, mada ne Bog zna koliko odskakajućih ovogodišnjih albuma su i oni Calexica (Algiers), dEUSa (Following Sea) te Marka Lanegana (Blues Funeral). U kojoj je mjeri riječ o uljuljkivanju u zipku sigurnosti, a u kojoj o gubitku inspiracije? Barem kada su prva dva imena u pitanju, straha nema. Štoviše, dotični albumi imaju sve potrebne atribute za ulazak u sami vrh opusa pojedinog sastava. Ono što im se u određenoj mjeri može zamjeriti jest uravnoteženost te posebice manjak polariziranosti koja je često bivala katalizatorom za brz prijem, odnosno pitkost određenog materijala – jednostavno, u ravnomjernoj je okolini istinsku kvalitetu teže uočiti!

Od 12 ka 15 se nižu Bruce Springsteen (Wrecking Ball), nastupni album bivšeg REM-ovog gitarsita Petera Bucka, Richard Hawley i njegov Standing at the Sky’s Edge, te Laneganov Funeral Blues

 

Što se Lanegana tiče, on je za većinu glazbeno potkovanih štovatelja umro s albumom Field Songs (2001.), dok naknadno uočljivi razmaci među izdanjima, kao i povremene  kolaboracije s Queens of the Stone Age ili s Gregom Dullijem (Gutter Twins) uglavnom upućuju na manjak vlastite kreativne inspiracije, što posebice dolazi do izražaja na Bubblegumu (2004.) kojeg je možda najbolje zaboraviti. Nešto je više nade iskrilo iz zajedničkih projekata s Isobel Campbell, bivšom članicom sastava Belle and Sebastian – u stvari, riječ je o jako dobrim albumima koji nažalost ne potpadaju pod Laneganov kanonski opus.

Ovogodišnji Blues Funeral je dvojbeno ostvarenje. S jedne strane, riječ je o čvrstom i odrješitom albumu koji odiše prigušenom, tmurnom energičnošću i koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim, no već se pri prvom preslušavanju javljaju određene sumnje i pitanja. Na kraju, kad zbrojite dva i dva te dobijete četiri koji može biti pet, shvatite kako je Mark agresivno odbacio svoju dugogodišnju ljušturu pesimističnog i vječno pijanog očajnika bez ikakve vizije, zamijenivši je odorom ‘Princa tame’ koju je stanoviti Cave neoprezno izgubio koncem prošlog stoljeća, dok je zanesen  trčao ka nekakvom tronu ‘novog Leonarda Cohena’ kojega je samo on vidio. A kad smo već kod te dvojice, kažimo da je Cohen ove godine snimio smeće koje stoga nije ni uzeto u razmatranje, dok Cave nije snimio ništa, no i bolje, jer da jest, bilo bi također riječ o smeću. Ova dvojica uzajamnih povlađivača ionako godinama nisu od koristi na glazbenoj sceni. Neka se uhvate pisanja, to im barem ide.

Oduševio je i omiljeni nam šaman, pjesnik, paleontolog, teoretičar krautrocka i admin web stranice www.headheritage.co.uk, Julian Cope, čiji dvostruki Psychedelic Revolution – u stvari podijeljen na podstavke, to jest diskove Che Guevara i Leila Khaled, što znači da sveti Julian iz sebi znanih razloga nastavlja s izjednačivanjem lijevog svjetonazora s međunarodnim terorizmom – nastavlja niz bezgriješnih radova započetih još apokaliptične 1984. te posebice intenziviran 2005. odličnim dvojcem Dark Orgasm i Citizen Cain’d. Za one sklone paničarenju, tek umirujući podatak da je Cope zadnjih godina striktno razdvojio svoja opaka glazbena eksperimentiranja od pop forme kakva je prisutna na zadnjim regularnim ostvarenjima, tako da Psychedelic Revolution donosi simpatičan niz od jedanaest lijepih i estetski dorađenih skladbi te se niti jednom ne približava drone/spoken word/experimental vodama po kojima su plovili primjerice jedan Odin ili Rite^2. Dakle, čisti, pitki i psihodelični Julian Cope!

Broj 2, broj 3, broj 4 i broj 5 su Swansi i The Seer, Julian Copeov Psychedelic Revolution, Woven Hand sa albumom The Laughing Stalk koji ih prikazuje u novom ruhu, te zadnje remek djelo iz radionice enigmatičnog Scotta Walkera, uradak nazvan Bish Bosch.

 

Firewater su uzeli petogodišnju pauzu koju je kapetan broda Tod A. iskoristio za realizaciju vlastitog životnog sna – niza dugotrajnih ili pak jednog neprekinutog putovanja po egzotičnim lokacijama poput Turske, Indonezije, Tajlanda, Izraela… Pa ako je prethodni album The Waking Hour (2008.) naznačio polagano skretanje s tračnica cabaret punka na kolosijek world musica implementiranog u čvrsto rock tkivo, onda je ovogodišnji International Orange! potvrdio dosljednost takvog pristupa. Slično ranijim Todovim ostvarenjima, niti ovdje nema potencijalnog hita koji bi se prisilno izdvojio iz matičnog jata – istina, nekoliko imena stremi takvom scenariju, ali ga nikad ne realizira. Na kraju krajeva, to je bila ona skrivena draž remek djela poput Get off the Cross…, The Ponzi Scheme, Psychopharmacology te posebice veličanstvenog Man on the burning Rope. Drugim riječima, ova ploča ima sve najbolje preporuke. Čak i ponešto ska ritma za mlade napušene antiglobaliste, tek onako u nedostatku Manu Chaoa!

Godinu 2011. koja je obilovala ‘occupy’ pokušajima, razbijenim staklima te daljnjom polarizacijom između mase koja se nekad nazivala srednjom klasom (a danas pada u očaj polagano postajući svjesna vlastite bespredmetnosti) te znatno manjeg broja ljudi koji u svojim rukama drži uzde moći i zlaćane, tanke niti kapitala, sastav Crippled Black Phoenix završava snimajući svoj četvrti dugosvirajući projekt, (mankind) the crafty Ape, koji je nekoliko mjeseci potom (riječ je o veljači 2012.) i objavljen. Pošto nema toga što revni čitatelji ovih zapisa eventualno ne bi mogli znati o Justinu Greavesu i njegovom projektu koji je suptilno spojio elemente post rocka i punka s progresivnim zvukom sredine sedamdesetih (Pink Floyd, ha?), spomenut ćemo tek neke detalje. Najbitniji glasi ovako: ovih dana na svemrežju praktički nema godišnje liste albuma koja barem ne navodi ovaj monumentalni trostruki album. Ima još: Crippled Black Phoenix je možda jedini glazbeni sastav koji može (i hoće) egzistirati čak i nakon izmjene sveukupnog članstva, uključujući tu i Justina, pošto je sazdan na ideji a ne na ego projekcijama svojih pokretača. Ovo se može dovesti u pitanje jedino ukoliko samu određenu ideju razmatramo kao ego projekciju od strane onoga tko ju je potaknuo ili definirao, ali priznajte da to prelazi granice ovog napisa. Bilo kako bilo, (mankind) the crafty Ape je dobar udarac željeznom palicom po glavi svima onima koji pojam post rock vezuju isključivo za Mogwai, a pod ‘progresivnim’ podrazumijevaju svakojake Celtic Frostove ili Dream Theatere i slična preseravanja. Vjerovali ili ne, ovaj je tekst zamalo okončan kronološki, pošto se Crippled Black Phoenix ovim albumom smjestio na sam vrh, na samo prvo mjesto ljestvice za 2012!

Od pozcije broj 6 ka poziciji broj 9: dEUS (Following Sea), Calexico (Algiers), Firewater (International Orange) te Ultravox i njihov uistinu briljantni povratnički album Brilliant!

 

No, da ne bude sve tako jednostavno, slijedi i mali dodatak.

… i za kraj, počasno nulto mjesto: album koji je ove godine snimljen, pa i promoviran koncertnim nastupima, no u trenucima pisanja ovog  teksta (28. prosinca ) još uvijek nije službeno objavljen. Riječ je o sastavu Crime and the City Solution koji je iznova okupljen nakon dvadesetogodišnje stanke i koji izgleda svježije no ikad te njihovom novom, zasad neimenovanom uradku. U svakom slučaju, nema nikakve sumnje da će Simon Bonney u kombinaciji s magičnim Alexanderom Hackeom, novopridošlim Davidom Eugene Edwardsom (Woven Hand), bubnjarem Jimom Whiteom (Dirty Three)  te ostatkom odlične ekipe pobrati namijenjene im lovorike.

No, izgleda kako ćemo za to ipak trebati pričekati recenziju albuma izdanih tijekom godine 2013!

 

b) Sonična entropija: J. G. Ballard i utjecaj njegova stvaralaštva na suvremene glazbene tokove

Pošto su proteklog tjedna tehnički probblemi narušili opći dojam prijema ovog priloga, isti će biti repriziran 29. prosinca 2012., od 21.00 h.

Priložen je link sa najavom na dotičnu temu:

L I N K

 

28/12/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,